"Daj javi se više..." pričam sama sa sobom.
Stojim kao budala na aerodromu, čekam Joška koji je tu trebao biti prije pola sata, ali ga nema, niti se javlja.
Prvo, hladno mi je, a drugo, ne snalazim se ovdje. Svi pričaju njemački, a moje znanje njemačkoj je ostalo na "Ich heiße Lea."
Pokušam opet nazvati ga, ali ništa. Nekako bih se snašla pa uzela taksi, ali ne znam ni adrese. Nismo o tome ni pričali, jer je dogovor bio da me on pokupi na aerodromu.
Pokušam još jednom okrenuti njegov broj, ali opet se ne javi. Živci su mi već kraju, a i počinjem se brinut.
Nazovem Lorenu koja bi trebala biti kod njega, jer je došla prije par dana.
"Ej, Lea je. Je li Jole tu? Ne javlja mi se." Izgovorim čim ona podigne slušalicu.
"Ej, Leić. Otišao je on davno. Što još nije stigao?"
"Ne... ja sam sletila prije više od pola sata."
"Sačekaj, da vidim da mu slučajno mobitel nije ostao. Ne bi bilo prvi put." Kaže, pa začujem preko mobitela kako hoda po stanu.
"Naravno da je, ostao mu na krevetu. Tonovi ugašeni." kaže nakon par trenutaka.
"Divno."
"Ajde sačekaj ti još nekih 15ak minuta. Ako se ne pojavi, dođi taksijem. Poslat ću ti ja adresu porukom. Pa ćemo ga dozvati nekako."
Uff...Ovo definitivno nije dobro za moj nenaspavani mozak.
Izađem i stanem ispred ulaza aerodroma, razmišljajući kako ću se sporazumjeti s taksistom. Ovo i niie baš neko turističko područje, upitno je znaju li engleski.
Na mobitel mi dođe Lorenina poruka i dok je ja otvaram i pokušavam shvatiti riječi koje bih trebala pročitati taksisti kao adresu u pozadini začujem svoje ime.
"Hvala Bogu" je jedino što izustim kad se okrenem i ugledam zadihanog Joška.
"Sorry, sorry, znam da kasnim. Gužva, parking, kritično je."
Reda izgovore, a ja se samo nasmiješim, veseleći se činjenici da se neću morati voziti sat vremena sa nepoznatom osobom u autu.
"Sve ok, uhvatio si me na vrijeme." Kažem dok obavijam ruke oko njegovog vrata, jer su zagrljaji definitivno nešto što mi je najviše falilo.
U Njemačkoj je već 8 ili 9 mjeseci, a vidjeli smo se tek nekih 4-5 puta.
Ne bi se ni sada vidjeli da ja nisam uspjela čitav tjedan prije Uskrsa dobiti slobodan u školi.
Prvi mi je put da dolazim njemu. Obično bi se vidjeli kada on uspije uhvatiti dan-dva preko tjedna ili kada su blagdani, eventualno reprezentativne stanke. Ali ništa od toga nije bilo dugo, uvijek neka žurba, nikad mira. Ili ja imam školske obaveze, neodgodive zbog završnog razreda, ili on žuri posjetiti sve prijatelje i obitelj.
"Je li ti bilo naporno u avionu?"
Pita me, znajući da mi je ovo prvi put da letim sama, drugi da letim općenito.
"Mislila sam da će biti puno strašnije, ali bilo je sve ok. Neke sitne turbulencije, ali ništa bitno. Najvažnije mi je da sam se ovdje snašla i uspjela kofer naći."
"Pa koliko je težak, ne mislim da se može tako lako pomaknut, a ne i izgubit." Kaže provocirajući me.
"Ha ha. Nisam ja kriva kad je vrijeme u Njemačkoj svakakvo. Kaputi su teški."
"Pravdaj se Lelo, pravdaj."
"Uostalom, nisu sve moje stvari. Sanja ti je posalala čarapa, 10ak pari. Kaže da se Lorena žalila da ih nikako ne može upariti, da su sve različite."
"O Bože, po Loreni mi je slala majice, ja nemam više gdje s tim stvarima."
"Da bolje čuvaš stvari, ne bi morala slati ništa."
"Bitno je da ja tebe čuvam, za stvari ćemo lako."
Slatko me pogleda, a meni odjednom postane prevruće.
...
"Jesi odlučila išta za faks?" upita Lorena dok pospremamo posuđe nakon večere.
"Iskreno, ne. Znam jedino da ću ostat u Hrvatskoj i da neću u Split."
Kažem uz blagi uzdah, jer kako se matura sve više približava, približavaju se i prijemni, tako da nemam baš mnogo vremena za razmišljanje.
"Prava purgerica" Našali se sa mnom.
"Samo Dinamo" dobaci Jole koji je u dnevnoj dajući nam doznanja da nas prisluškuje.
Izignoriram njegov povik i činjenicu da ima uši koje čuju apsolutno sve te nastavim priču s Lorenom.
"Mislim se da li uopće da ostanem u općem smjeru." kažem iskreno.
"Što ti se nije svidjelo sestrinstvo ovih 4 godine? Znam da si govorila da bi htjela to." Upita zbunjeno.
"A ne znam. Nije da mi se nije svidjelo, zapravo i je, ali nekako ne znam jesam spremna preuzeti toliko odgovornost, a i kao sestra nekako ne možeš birati vrstu pacijenata. Svačeg se nagledaš. Znam po praksi."
"A baš medicina?"
"Previše učenja" medicinu sam s radara sklonila odmah. Previše je to stresa, učenja, neprospavanih noći.
"Zapravo sam napravila uži izbor. Ili radiologija ili fizioterapija."
"Radiologija mi zvuči strašno, a fizioterapija nije loša, uvijek nekome treba neka fizikalna. Jole bi ti bio stalni klijent." Ovu zadnuu rečenicu šapne da je on ne čuje.
"A nije radiologija toliko strašna, samo mislim da mi fizioterapija daje više mogućnosti nakon faksa. A što se učenja tiče mislim da ne bi trebalo biti problema bar za prijemni. Imam dosta dobru podlogu iz srednje."
"Ma polako, prvo maturu riješit, a i matursko."
"Iskreno jedva ga čekam. Fali mi da se malo opustim."
"Morat ću Joška zadužit da te ovih dana odvede negdje, osim na stadion. Zaslužila si."
"Ne moraš ti nikoga zadužit. Odvest će nju Joško čim nam ti prestaneš visit nad glavom." Jesmo li ga spomenule eto ga.
"A kad se vratim za Zagreb bit će zivkanja, seko ne radi mi mašina i tako to, kao i uvijek." Lorena doda imitirajući ga.
"To se dogodilo samo jednom."
"Da bar." Zakoluta očima.
Lijepo je ovako malo promijeniti sredinu. Iako Zagreb je poseban, pogotovo kada smo svi na okupu, ali to nažalost postaje prava rijetkost.
________________________________________
Znam, nije me bilo, ali nije bilo ni inspiracije. Zato večeras idu 3 nastavka odjednom💙
YOU ARE READING
Zašto se inatiš?
Fanfiction"Svjesna sam da su i prije postojali neki osjećaji koje sam vjerojatno zbog inata i srama suzbila negdje duboko, natjerala se da ih ignoriram...ali od te večeri jednostavno ne funkcioniram normalno."
