"Hoćeš biti dobro?"
Klimnem glavom, svjesna da ni sebe tim nisam uvjerila, a ne njega.
"Sigurno?" Pita sumnjičavo.
"Hoću." kažem pokušavajući se nasmijati.
"Donijet ću ti ujutro doručak. Krafne?"
"Može." Odgovorim polako se krećući prema vratima, nadajući se da će napokon izaći i dati mi malo mira.
Iako neće daleko maknuti, i tih dva kata ispod će za sada biti dovoljno.
Provjerim je li baka otišla spavat, pogasim svjetla po stanu te se zaputim u svoju sobicu.
Kako legnem tako pitanja preplave moj um. Je li ovo bilo ispravno? Jesmo li mogli naći rješenje? Jesmo mogli nekako drukčije? Možda smo se trebali više potruditi.
Samo želim zaspat. Ovaj dan je užas i nikako da završi. A san mi je trenutno nemoguć jer je u mojoj glavi rusvaj.
Uđem na instagram nadajući se da će mi nešto skrenuti misli i da ću tako prije zaspati, ali samo vidim da je aktivan i shvatim da i njega vjerojatno muče isti problemi.
Ne znam kako je točno njemu, ali znam kako je meni. I jedino mi nije jasno zašto je ovako teško, kad smo sami odabrali ovo. Nije bilo svađe, nije bilo treće osobe, ali nije bilo ni vremena. Bili smo nas dvoje i kilometri između nas.
Proispitujem sve odluke još jednom, razmišljam o svemu, vraćam susrete jedan po jedan, pokušavam shvatiti gdje je pošlo po krivu.
Od onoga kada me iznenadio za maturu, preko ljeta smo uspjeli 2 dana skupa provesti u komadu. Ostalo je bilo vidimo se na par sati, pa se ne vidimo mjesec i tako u krug.
Ne krivim ga, više sam kriva ja u svemu tome. Kada je on bio na godišnjem, ja sam uspjela izdvojiti samo 2 dana jer sam se spremala za prijemni. Tada smo zbrisali na more i stvarno uživali. Nakon toga sam ja trebala u Njemačku, ali s bakom nije bilo baš sve najbolje i onda je jednostavno nisam mogla ostaviti samo. Ja sam joj ipak najbliža. Preko ljeta smo se viđali kada bi on uspio uloviti dan ili dva slobodno, kao što rekoh po par sati.
I ove je jeseni počeo glavni problem, ja u Rijeci, on u Engleskoj. Skoro duplo dalje nego što je bilo prethodnih godina.
Ako on uspije doći do Zagreba, ja sam ili na fakultetu ili na praksi, a nemam taj luksuz da mogu izostajat kad mi se prohtije.
Iskreno, i kad imam malo vremena odem obići baku. Malo je bolje, ali ne i najbolje. No, Josipova mama se svakodnevbo brine o njoj.
A i njegovi dolasci su puno rijeđi. Teže je doći uz Engleske nego iz Njemačke. A i sama liga je teža, puno manje slobodnih dana ima. I i kad ima, nema dopuštenje za putovanje.
Zato je jutros nakon pola godine patnje, u kojoj su i telefonski razgovori postali rijeđi, uslijedio prvi pravi razgovor, oči u oči.
Završio je prostim zaključkom: ovo ovako više ne ide.
Prekinuli smo. Dobrovoljno, složili smo, za neko bolje sutra.
A ne znam...ne znam je li bolje. Ne osjećam se kao da je bolje, ali vjerujem da je, da će biti. Samo se trebamo naviknuti.
Nije tu bilo neke velike priče. Čim smo se pogledali znali sno šta će uslijediti. Oboje smo bili iscrpljeni.
Završilo je, mogu reći, na lijep način. Nije bilo svađanja, nitko nije povisio glas. Jednostavno smo iznijeli oboje ono što nam je na duši, baš sve što smo osjećali i što nas je ubijalo zadnjih mjeseci.
Nakon što smo se "ispovijedili", a i isplakali, zaključili smo da je najbolje da se rastanemo. Ali rastali smo se kao prijatelji, bez zle krvi i sigurna sam da će tako i ostati. Jednostavno, ovako nije išlo, sad nije. Što će biti u budućnosti? Ne znam.
Zato mi i dan jest sranje. Shvaćam da sam sama kriva za to, ali upravo zato nisam očekuvala da će me ovoliko dotući. Grizem se jer ne znam jesmo li prerano odustali. Možda smo se trebali više potruditi, više pokušavati. Možda bi pronašli neki način.
Možda...
Ne znam kad sam zaspala, ali nisam dugo spavala. S prvon zrakom sunca sam ja bila na nogama. Uzela sam malo pospremati sobu kad me prekinulo kucanje na vratima sobe.
Promuljam jedno "slobodno" i kroz vrata prvo proviri vrećica s natpisom pekare koja se nalazi pored zgrade.
"Stigao doručak." Proviri i Josipova glava.
Dočekam ga uz osmijeh, jer nisam mogla ostati imuna na ovu njegovu predstavu.
"Kako smo jutros?" upita, iako sam sigurna da po mom izrazu lica može shvatiti kako sam.
"Podnošljivo." Nisam ga slagala. Bolje sam nego sinoć. Valjda sam samo trebala prespavat.
"Ajde pojedi pa spremaj. Srušit ćeš se." Kaže i uvali mi krafnu.
Uzmem zalogaj, ali ne uhvati odmah takva mučnina, da ni ne progutam u potpunosti, nego otrčim ispovraćati se.
I on potrči za mnom, izbezumljen.
"Jesi dobro?"
"Ma jesam. Samo mi se slošilo vjerojatno od stresa."
Operem nabrzaka zube i vratim se u sobu, a on me dočeka sjedeći na krevetu.
"Stres kažeš? Sigurno nije beba?" Kaže pokušavajući me isprovocirati.
"Ma kakva beba? Jesi normalan? Nisam spavala čutavu noć, slošilo mi se." Kažem ne vjerujući šta je izgovorio.
"Jesi sigurna da nisi trudna?" Upita opet.
"Jesam Josipe. Sigurna sam. Znam kako se djeca prave, a ja mogu biti trudna jedino po Duhu Svetom." Kažem izrevoltirana.
"Ček zar niste..." ne pustim ga ni da završi rečenicu jer shvatim što hoće reć.
"Nismo" odbrusim možda i pregrubo i završim tu temu.
YOU ARE READING
Zašto se inatiš?
Fanfiction"Svjesna sam da su i prije postojali neki osjećaji koje sam vjerojatno zbog inata i srama suzbila negdje duboko, natjerala se da ih ignoriram...ali od te večeri jednostavno ne funkcioniram normalno."
