Joško's POV
S aerodroma dođem direktno kući jer je mama odlučila napraviti specijalni ručak povodom njene i tatine godišnjice. Samo sam dobio upute da se nacrtam na ručku kako znam i umijem.
Ručak prođe u jako dobrom raspoloženju, a kako i ne bi, imajući u vidu povod. Iako, kroz sve priče i pitanja, uspio sam zamijetiti i čudne poglede sestara. Što su sad naumile?
Predložim šetnju s psima, no kod obje naiđem na odbijenicu. Jedna je umorna, druga će pomagati mami pospremiti kuhinju. Sumnjivo, ali okej.
Sjednem s tatom na kauč, nadajući se da neće i on zaobići moje društvo. Upustimo se u neku ležernu priču dok se na tv-u vrti teniski meč.
Uđem na instagram i vidim kako su seke već objavile slike s ručka, a za to nisu umorne...
Taman da ću zaključati mobitel, stigne obavijest tj. poruka.
Jesi slobodan danas?
Trebali bi popričati.
Lea je. Nisam je ni vidio ni čuo od one noći. I to jutro se pokupila nečujno jer je morala natrag za Zagreb, a ja sam tek ustao kad sam čuo ostatak ekipe kako pjeva po hodnicima spremajući se za avion.
Iskreno, strah me priče. Načet će se tema o nama, a ja nit znam što smo, nit znam što ona misli. Pogotovo ne znam ništa o toj zadnjoj noći. Što ako je ljuta? Znam jedino što želim da budemo.
Jesam. Kad ti odgovara?
Otipkam nakon kratkog razmišljanja, a ubrzo se i dogovorimo da dođem do nje.
...
Nervozniji u životu nisam bio. Ni prvi poljubac, ni započinjanje veze, ni raskid, ništa od toga nije budilo ovoliku nervozu u meni. Ne znam kako sam živ došao ovamo. Ne znam što da očekujem, kako da se ponašam, što da joj kažem.
Skupim hrabrosti nakon dvije minute stajanja pred vratima da pozvonim na ista.
Kad otvori, uz jedno "hej" dočeka me i osmijeh. Uh, laknulo mi je, bar malo.
Pusti me unutra te sjednemo na kauč i pustim nju da povede konverzaciju jer očito ona ima temu koju želi obraditi.
"Umm, znaš neću odugovlačit. Odmah ću preć na stvar."
Započne, a ja klimnem glavom davši joj znak da slušam.
"Trudna sam."
A? Trudna, kao beba trudna? Šta? Onesvijestit ću se, stvarno hoću.
Ona od nervoze ustane i počne hodati ispred kauča, dok ja noge ne osjećam, jezik zablokiran.
"Znam da si zbunjen, bila sam i ja. Ja... ne znam šta da ti kažem. Čekala sam da dođeš, čak sam ih nagovorila da te što prije pozovu jer nisam mogla više šutit. I sad kad si tu, jedino što sam mogla reć su te dvije riječi i ne znam što ti prolazi kroz glavu, kako vidiš sve ovo." Ugledam jednu suzu kako joj se sliva niz obraz dok i dalje hoda gore dolje. "Znam da situacija nije sjajna i da nije baš neko najbolje vrijeme i da sami ne znamo na čemu smo, ali sam odlučila zadržat bebu, pa što god bude." Nastavi, a suze liju sve više i sad već ne može doći do zraka.
Ne znam kako sam ustao, ali nacrtao sam se ispred nje.
Lea's POV
Uhvati me objema rukama za obraze okrećući mi glavu prema njemu i tako fiksirajući nam poglede, pri tome i sprječavajući moje daljno hodanje.
Ni sama ne znam koliko sam prohodala, ali sam bila tako nervorzna. Ubilo me to iščekivanje njegove reakcije, ne znam ni sama što sam sve napričala.
"Lea" kaže gledajući me i dalje pravo u oči. "Ostvarila si mi najveću želju života. Hej, naravno da ćemo zadržat bebu. Sve što želim u životu si ti, kao majka mog djeteta. Bio bih budala da to prokockam."
Ne znam jesu hormoni ili samo emocije, ali ovo me potpuno dotuče, tako da one suze koje su se malo i bile smirile, sada ponovno krenu liti.
"Budalice, čemu suze? Jedino sreća dolazi u obzir." Kaže dok palčevima pokušava obrisati bar poneku suzu, ali mislim da je nemoguće.
Sad sam ja ta koja ne može doći do riječi. Mozak mi je potpuno zablokirao. Nisam vjerovala da ću nakon izrečenih vijesti vidjeti taj osmijeh, sreću u očima. A uzimajući u obzir koliko smo sada blizu, jedino sreću i vidim. Dok ja s jedne strane plačem, on sija, potpuno.
"Poljubi me."kažem mu.
Ne znam odkud je ovo došlo, ali drago mi je da jest. I vjerujte, taj poljubac je značio puno više, nego ijedna izgovorena riječ prije toga.
"Znaš kad sam te na prvenstvu ponovno vidio u dresu, zacrtao sam sebi da ćeš jednog dana nosit moje prezime. Doslovno, jedina misao koja mi je prolazila kroz glavu tada je bila ta da ću te kad-tad oženit."
"Ti to mene prosiš?" Prekinem ga uz osmijeh.
"Pa moglo bi se reći. Samo ti ne dam opciju da odbiješ. Očito ti je suđeno sa mnom, moja si. Tako da se nadam da je odgovor pozitivan inače ćemo imati problema."
"Hmm, budući da mi trudnoj ne treba stres, rado ću prihvatiti vašu ponudu."
...
Jesam li mislila da će ova večer završiti u kući Gvardiolovih, govoreći i budućim baki i djedu sretne vijesti? Apsolutno ne. Nisam uopće znala što da očekujem od njega, ali dočekala me velika sreća.
Možda nam i jest suđeno nakon svih ovih godina. Definitivno je jedina osoba koju sam mogla zamisliti kraj sebe, sa djetetom u ruka. Jedino je takva slika u glavi izgledala dobro i na nju nikad nisam imala primjedbi.
I kad vidim s kolikom srećom već sad priča o bebi, sjedi na kauču i traži krevetić, a tek je saznao za nju, sigurna sam da je ispravno.
Stvarno smo dočekali bolje sutra, možda nam je ono razdvajanje bilo najbolji potez, jer da se tada nismo razdvojili tko zna gdje bi danas bili. Vjerojatno ne bi mogli progovoriti jedno s drugim. A sad nam ništa nije teško, pa čak ni selidba u tu kišnu Englesku.
A ja? Došla sam od uvjeravanja ljudi da nisam zaljubljena u njega, do toga čekam bebu s njim i mogu reći da ne postoji trenutno sretnija osoba od mene.
KRAJ
Iskreno, nisam mislila da će ovdje završiti, ali drago mi je da jeste❤️
YOU ARE READING
Zašto se inatiš?
Fanfiction"Svjesna sam da su i prije postojali neki osjećaji koje sam vjerojatno zbog inata i srama suzbila negdje duboko, natjerala se da ih ignoriram...ali od te večeri jednostavno ne funkcioniram normalno."
