"Jesi ok?" pita Ana čim se vratim unutra.
"Ma jesam. Smirila sam se."
Stvarno jesam. Godio mi je i zrak, a i taj naš kratki razgovor. Lijepo je za znati da sve neugode, koje su se nakupljale ovih godina, polako isparavaju.
Osjetim ruke oko sebe i više ne mogu nigdje maknut.
"Sorry, malo sam pretjerao."
"Malo više." kažem okrećući se prema Josipu.
"A oprosti, šta da kažem? Pokušat ću se suzdržati."
"Nemoj pokušavat molim te. Suzdrži se. Obrukao si me za 3 života. Ne samo mene, Joška isto."
"A pričali ste? Hehe..."
"Toliko i suzdržavanju" Kažem uz preokret očima.
"Evo obećavam, suzdržat ću se. A ti ćeš sad lijepo opustiti se, imaš alkohola na izvoz, nitko te ne gleda, na sigurnom si, spavaš tu. Molim te, samo se opusti."
Kaže i da mi čašu u ruku. Gin i tonic. Lijepo. Iako je baka uvjerena kako mi on kao sportaš brani piti, on je taj koji me uvijek potiče. Iako, moram reći, uvijek me pazi, a stvarno sam umjerena, iako sam možda počela prije nego sam trebala. Obožavam ovu njihovu kontrolu. Stvarno žive sportski, ali onda uzmu tako jedan dan, kada su sve osim uzorni sportaši.
"Mogu te zamolit nešto?" upitam.
"Reci."
"Možeš me zaustavit ako pretjeram?"
"Dušo, ti nikad ne pretjeraš." kaže uz smješak.
"Dobro, rekla sam ako. I ako možeš molim te onog Matea držati dalje od mene. Vidim da me gleda i ne sviđa mi se to."
"I ja sam to primijetio, ne brini maknem ga ako pokuša nešto."
"Hvala, a sad te napuštam. Curke me već čekaju."
Poljubim ga u obraz i krenem prema curama koje jedva čekaju da prepričaju neki trač, a evo od silnih događanja nisu stigle.
Zapravo se odavno ni nismo vidjele, tako da nam tema sigurno neće faliti. Bar nam nije dosadno...
Ispričamo se mi dobro, pa se pridružimo dečkima koji su već dobro popili. Budimo realne, i mi smo.
Karaoke trešte sa zvučnika, znači valjanje od smijeha. Možda je bolje za njih da se drže lopte a manu mikrofona. Za opće dobro svih.
"Lea! Ova je tvoja!" skikne Jopa i doslovno mi baci mikrofon u ruke. Dobro mi je nos ostao čitav.
Pusti mi Marinu. Daj ne možeš mi pijanoj Marinu puštat. Pa rasplakat ću se. Nije fer.
Ne želim znati kako je to zvučalo, sve tri smo zavijale na onaj jadni mikrofon, toliko da sam se doslovno gušiti počela. Zbog čega se opet nađem na balkonu u potrazi za zrakom. Unutra je postalo prevruće.
Tek sad vidim kako je zapravo lijep pogled na osvijetljen Zagreb, budući da je već blizu ponoć, vani je mrak i samo se svjetla vide. Zapravo jako lijep prizor.
"Znači, slobodna si?" čujem glas iza sebe.
Znala sam da će doći do nečeg ovakvog, znala. Imala sam neki osjećaj čim sam čula ono "Lijepa je" na početku večeri.
"Ne znam odkud ta informacija." odgovorim hladno, dok mi mozak procesuira da je glas na karaokama Josipov i da me on iz ovoga sigurno izvući neće.
"Pa ako nisi Gvardiolova, ne znam čija više možeš biti. On uvijek svaku zavede. Ti si očito dovoljno pametna da ne padneš na njega." kaže sa takvim bezobraznim smiješkom dok puca od samopouzdanja i doslovno mi se već gadi.
"Onda ti budi dovoljno pametan i odmakni."
"Ma daj, što si nadrndana? Što meni fali?" kaže primičući mi se još više.
"Pristojnosti." izbacim to mrtva ozbiljna, da nisam popila možda i ne bi imala hrabrosti to reći ovako direktno.
"A ti si mi kao pristojna? Nije pristojno odbijati ljude." izgovori to i zagrli me s leđa.
Osjetim miris alkohola i cigareta, povraća mi se od svega ovoga, samo se želim maknut.
"Jel me možeš pustit molim te?"
"Što? Princezici se ne sviđa moje društvo?"
Na moje iznenađenje pusti me, ali i dalje ostane stajati kraj mene. Prešutim odgovor na njegovo zadnje pitanje.
"A sad nisam dostojan ni odgovora? I ti mi pričaš pristojnosti? Lijepo bome."
"Daj ostavi curu na miru, vidiš da joj je neugodno." Čujem novi glas sa svoje desne strane i osjetim ruku na leđima kako me blago mazi, pokušavajući me smiriti.
"Evo spasitelja. Jesi lijepo rekao da nije tvoja? Što se onda miješaš?"
"Daj ne radi sranje nego lijepo idi unutra, trijezni se, ostavi je na miru."
"Ja sam Joško, ja sam uvijek najbolji, svaka je moja, bla bla... Jesi već spavala s njim? Jesi jelda?" obrati se opet meni, a ja od šoka prvo ne znam što da kažem zatim kada dođem malo sebi opalim mu takvu šamarčinu, da i mene zaboli.
Prvi put sam udarila nekoga, nisam ni znala koliko jako. Nisam znala da imam toliko snage, ali trag je ostao.
"Glupačo jedna, jesi ti normalna?" počne mi se približavati.
"Ej, ej, smiri hormone. Polazi unutra, kupi stvari i briši odavde. Ne diraj je." Joško uleti ispred mene tako da mi spriječi i pogled na njega, jer je viši od mene za glavu.
"Svetac i sponzoruša. Super ste kombinacija." Kaže i uđe unutra, a uskoro ga preko balkona vidimo i da odlazi. Odahnem, napokon.
"Jesi dobro? Nije te dirao?"
"Ma okej sam, nije ništa radio, više je pričao gluposti. Hvala ti za ovo."
"Nikakav problem."
"Sorry, tebe je izvrijeđao jer sam ga ja odbila." kažem grizući se, jer mi je užasno bilo čuti sve to. Mogu misliti kako je njemu kada čuje sve to o sebi.
"Ne brini za to, nisi ti kriva, nisu tvoje riječi. A on i ja ionako imamo nesuglasica, jedva je dočekao da mu se da povoda da me uvrijedi. Kao što rekoh, nije mi omiljena osoba."
"Razumijem i zašto."
"Sigurno te nije povrijedio?" upita još jednom.
"Nije nije, ništa što koja tura pića ne može izbrisati" kažem aludirajući da će me alkohol natjerati da sve te ružne riječi zaboravim i već sutra ih se ne sjećam.
"Ideš?" kažem kada pođem ući unutra.
"Eto me za sekund. Planiraju igrat neku igricu, čuvaj mi mjesto."
Ostavim ga na balkonu, a ja uđem unutra i vidim ih da se već okupljaju oko stola i redaju karte po njemu. Odem sebi nasuti piće pa im se i sama pridružim.
YOU ARE READING
Zašto se inatiš?
Fanfiction"Svjesna sam da su i prije postojali neki osjećaji koje sam vjerojatno zbog inata i srama suzbila negdje duboko, natjerala se da ih ignoriram...ali od te večeri jednostavno ne funkcioniram normalno."
