Lea's POV
Sjedim na tribini hladnog Maksimira, koja je nažalost više prazna nego puna. Kada će ljudi naučiti cijeniti svaku utakmicu? Jednako su važne pobjede i protiv Intera i protiv Belupa, kao one protiv Hajduka ili Osijeka. Žalosno malo. Bitno je doć na europske i naslikavat se da si tu.
Mislim, ja sam tip osobe koji može pogledati sve, kojem nije problem doći i sam sjesti na tribinu. Stvarno nije. Zato i jesam sad tu, sama. Došla sam pogledati tekmu i podržati prijatelje.
Jopa je na klupi, Jole u prvoj. Počeli smo se malo više družiti preko ljeta, valjda kad smo shvatili da svu onu neugodnost trebamo ostaviti iza sebe. Josipove provokacije bolje da ne znate, tek je sad razvio bujnu maštu.
Goool. Jole. Zaslužio ga je. Stvarno je. Lijepo ih je gledati tako mlade, da uspijevaju u onom što rade, a pogotovo kad vidiš koliko se međusobno podržavaju, iako su gledajući ovako realno, jedni drugima konkurencija.
...
"Reci nesrećo." kažem kad se javim na mobitel.
Ne može čovjek od ovog Josipa sekund mira imat. Taman uzmem čitati neku knjigu, nisam ni poglavlje završila, on zove. A vidjela sam ga danas poslije tekme kratko.
"Šta radiš?"
"Čitam. Šta ću radit?"
"E super, spremi se sad lijepo, pa se spusti dolje za satak. Idemo van."
"Ma gdje ću? Ja sam u pidžami. Ne idem ti ja nigdje."
"Daj Lea ne zezaj, spremi se, čekam te dolje za sat. Dragi ti slavi goli i ti si pozvana."
"Samo vi slavite, ja ostajem doma."
"Tvrdoglava ženo."
"Pusa, bok." i prekinem.
Ne da mi se sad spremati, a i baka je skoro zaspala. Čeka da joj završi serija.
Stvarno imam sreće što mi baka vjeruje i nikad joj nije problem pustit me ni u klub, ni da ostanem do kasno, samo je bitno da zna gdje sam s kim. A kad sam s Josipom vjerujte mi, pušta me svugdje. Valjda se tijekom svih ovih godina uvjerila da više pazi na mene nego na sebe. Kad je saznao za onu scenu s Mateom od ljetos poludio je, skoro se potukao, a meni se ispričavao mjesec dana što nije bio tu u tom trenutku.
Vratim se ja svojoj knjizi, ali ne potraje dugo moja udubljenost u čitanje, jer me zvuk mobitela opet prekine.
"Leić, ajde s nama, plizz🙈"
"Čestitam na golu, ali ovaj put preskačem🤗"
"Ma daj...ti si mi najzanimljivija"
"A po čemu sam to ja zanimljiva?"
"Zabavnija si od svih njih"
"Ajde s nama..."
"Ako kažem ne pretpostavljam
da ćeš nastaviti s nagovaranjem"
"Dobro pretpostavljaš
Pametnije ti je pristat."
"Ok, ok, idem. Ubit ćete me
očito ako ne odem"
"Nećeš zažalit..."
"Nadam se."
Zatvorim onu jadnu knjigu koja će očito čekati neku bolju priliku. Odem se javiti baki da ću izaći i uzmem mobitel javiti Josipu da ipak idem.
"Nemoj otići bez mene, idem ipak." napišem kratko, ali ne dobijem odgovor, no nadam se da je bar pročitao.
Mrzim spremanje na brzinu, ali sam evo primorana. Spustim se točno kada i Josip izađe iz svog stana, dva kata niže mene.
"Evo i nje...mene otpepa odmah, a Joško samo treba poslat poruku i eto je."
"Ha ha. Dušili bi me do sutra da nisam otišla."
"Pravdaj se pravdaj. Samo to i možeš."
...
Koliko je god ljeti vruće, sada mi je gore. Znači, toliko je zadimljeno da imam osjećaj da ću se srušiti.
Još mi je i jedina cura koja je bila tu sa mnom nestala negdje sa dečkom. Lijepo.
"Jesi dobro?" opet on...
"Malo mi je samo zagušljivo, od dima" kažem iako ne znam od glazbe čuje li me uopće.
"Hoćeš da izađemo van malo?" Opet me on spašava, na neki način.
"Ako ti nije problem" kažem kratko.
Krenemo prema izlazu, on predvodi jer ja ovako niska ne bih mogla razmaknuti tu rulju nikako.
Dok se provlačimo osjetim njegovu ruku kako traži moju, pa ga uhvatim za istu, eto da se ne pogubimo tu.
"E ovo je već bolje."kažem čim udahnem svjež zrak.
Dobro, zrak možda i nije baš svjež, jer realno u centru smo grada, ali svježiji je od onog u klubu sigurno.
"Trebala si i prije reć, ne gušit se tamo."
"Ma nije bilo toliko strašno, a i nisam vas htjela ometat. Vidi se da uživate."
Stvarno jesu uživali. Iskoriste te rijetke prilike da se opuste koliko god mogu, jer seniorski nogomet ih i ne dopušta prečesto.
"Vjeruj mi, ne bi nas omela. A i sve se to stigne nadoknadit. Bitno je da je tebi bolje." Kaže okrećući se prema meni.
Gleda on mene, a gledam i ja njega. Oči u oči, a oboje šutimo. Ima nešto u tim smeđim očima, zanimljivo, misteriozno. Nešto što nije baš najlakše za otkriti.
Ne znam ni kad, ni kako, približi mi se, toliko da već kroz sekundu osjetim njegove usne na svojima.
Nakon prvotnog šoka uzvratim, ne znam zašto. Možda zbog alkohola, možda zbog želje. Znam samo da je ovo mnogo ljepši poljubac od onog prije 2 godine.
Nakon par trenutaka se razmaknemo, a meni krv automatski jurne u obraze. Nadam se da mrak bar malo prikriva to crvenilo, a i izraz lica koji govori da me sram.
"Amm ja, ovaj..."
"Mislim da je najbolje da se vratimo unutra, hladno je vani." prekinem ga prije nego stigne završiti misao.
"Da, da." kaže kratko zbunjen jednako kao i ja.
Tek smo uspjeli riješiti prijašnje neugodnosti i evo sad smo započeli i novu. Zaštoooo? Što je meni ovo trebalo? Možda ću ipak zažaliti što sam pristala na izlazak.
YOU ARE READING
Zašto se inatiš?
Fanfiction"Svjesna sam da su i prije postojali neki osjećaji koje sam vjerojatno zbog inata i srama suzbila negdje duboko, natjerala se da ih ignoriram...ali od te večeri jednostavno ne funkcioniram normalno."
