"Prelijepa si..."
Rečenica koju sam u zadnjih dva sata čula 100 puta. Nije da se žalim, ali jednostavno ne znam kako reagirati na komplimente. Ne znam. Od malena je tako. Postidim se, zacrvenim i promumljam "hvala".
Matura tj. maturalna zabava još nije ni počela, ja sam već mrtva.
Budna sam od 9, što ne bi bilo strašno da nisam zaspala u 4. Nisam mogla prije od nervoze.
Jutro je naravno bilo burno. Oprobaj još sve jednom za svaki slučaj, pa doručkuj, a meni je do svega osim do hrane.
Naravno da Zagreb veće gužve nije vidio do trenutka mog izlaska iz kuće. Gdje su svi pošli četvrtkom poslijepodne?
Više sam vremena provela na semaforima nego u stolici kod šminkerice i frizera skupa.
Iskreno kada sam došla doma, umjesto presvuć se, samo sam htjela leć. Što i jesam, dok me baka naglo nije trznula, šokirajući se da se još nisam obukla.
Ni vrijeme nije na mojoj strani. Stalno pada neka sitna kišica, tako da smo odlučili da ćemo se ako uspijemo uslikati ispred zgrade pred jednim cvjetnim grmom, a ako ne onda u stanu. Baka ipak nije mlada da ide do hotela sa mnom, a i tamo će biti tolika gužva, još ja koja ću sigurno zakasniti.
"Znaš s haljinom je to pun pogodak."
Začujem baku iza sebe i kad se okrenem odmah uočim suzne oči na njenom licu.
"Bako, molim te samo nemoj plakati. Rasplakat ćeš i mene, a onda od šminke neće ostat ništa." Kažem brzo treptajući kako bi otjerala tu jednu suzu koja se počela nakupljati na mojim donjim trepavicama.
"Neću sinko, neću. Samo mi je drago vidit te u što si odrasla."
Približim joj se i zagrlim je. Ova žena je glavna osoba u mom životu i definitivbo jedina briga mog odlaska u Rijeku na fakultet. Ne znam štoo bez nje, kako bez nje, kako je ostavit samu. Iako, Jopu sam već zadužila da će, ako upišem faks kako sam naumila, morati obilaziti je svaki dan i slati mi izvještaje. Sigurna sam da bi mi ona prešutila da se nešto ne daj Bože dogodi, da me ne brine. Jer jednostavno, ona je takva.
Naš emotivni trenutak prekine Josip, koji bez kucanja ili zvona uđe u stan s fotoaparatom oko vrata.
"Woow, ubit će me Jole što te puštam tamo."
"Shvatit ću to kao kompliment."
"Naravno da je kompliment. Predivna si."
"Hvala tiii."
"A sad dame, ne bih da prekidam emotivni trenutak, iako sam ga već prekinuo, nego vani je izašla koja zraka sunca. Pa što mislite da se spustimo uslikat?" Upita mašući aparatom.
I baka i ja se složimo te nakon što ona obuče sako, čuvan za specijalne prilike, spustimo se lagano ispred zgrade.
U ovom sam trenutku jako zahvalna tetama iz zgrade što se trude oko ovog malog vrta ili vam, kako ga ja zovem, cvjetnog kutka. Do prije koju godinu je i baka sudjelovala u tome, ali su je godine sustigle.
Slikanje s bakom je blago rečeno zanimljivo. Uslikala sam se odmah i s Jopom. Uspjeli smo uhvatit susjedu da nas fotka par puta, jer je plan da ne on samo odbaci do hotela.
"Hoćeš da pat puta i tebe uslikam kad već ne pada?" Pita Jopa dok gledamo slike kako su ispale.
Pogledam na mobitel i vidim da imam i više nego dovoljno vremena pa pristanem.
"Djeco vi se slikajte, ja odoh gore. Malo mi je već zahladilo." kaže baka te krene prema zgradi, a ja se vratim do cvijeća i krenem se namještati.
"Vidi jesu ti dobre, hoćeš mijenjat išta?" Kaže nakon što pofotka par puta.
"Odkad si ti toliki profesiobalac?"kaže kroz smijeh dok mu se približavam.
"Top su. Hajde još koju kad smo već tu."
"Kad sam ja već tu..." začujem iza sebe.
Mene netko zeza...kako?
Okrenem se i gledam ga kako stoji s ružom omotanom u zlatni papir koji se potpuno slaže sa nijansom mojih štikli.
"Kako?" Jedva promucam od šoka. Baki nisam dopustila da me rasplače ali ovdje se nisam mogla kontrolirati pa pojedna suza krene iz svakog oka.
"Male tajnr velikih majstora." Kaže približavajući se i odmah palčevima lagano potapka suze koje su već stigle do moje vilice.
"Nećemo kvariti šminku" doda.
"Golupčići znam da je kiša romantična, ali nam stvarno ne treba. Hajmo kez, dok nije počela." Jopa ponovno orekine emotivni trenutak, dok aparat već drži u zraku.
Uslika nas par puta ispuštajući razne zvukove. Bože, jedva sam se suzdržala slušajući ga.
"E super, sad te tvoj Romeo može odvesti do hotela." kaže Josip sretno.
"Jedva si dočekao."
"Idem samo gore javit se baki i pokuput stvari što trebam za večeras." Kažem okrečući se prema Jošku.
"Onda ja odoh dovest auto, da ne moraš preko one trave ić."
"Srce si." kažem prije nego uđem u zgradu.
...
"Kako si uspio doć? Mislila sam da ne možeš zbog utakmice." pitam i dalje šokirana činjenicom da se pojavio.
Da se ne lažemo, on je jedan od razloga moje sinoćne nesanice.
"Pa zapravo nisam ni ovo smjeo, ali uspio sam nekako nagovorit trenera kako je sutra utakmica da me pusti. Doslovno sam maloprije sletio, presvukao se kući i sad ću čim tebe ostavim opet na aerodrom."
"Miško...to zvuči tako naporno."
"Ne brini, vrijedilo je."
Ubit će me taj osmijeh.
"Jedino mi je krivo što ne mogu sad s tobom, ali trebale bi doći Franka i Lorena. Mofuće da su već tamo."
"Ne sekiraj se Jole. I ovo je previše." Stvarno je.
Ne kaže ništa, nego samo svojom pronađe moju ruku i uhvati je, ostavljajući ih obje u mom krilu.
YOU ARE READING
Zašto se inatiš?
Fanfiction"Svjesna sam da su i prije postojali neki osjećaji koje sam vjerojatno zbog inata i srama suzbila negdje duboko, natjerala se da ih ignoriram...ali od te večeri jednostavno ne funkcioniram normalno."
