Ain't no sunshine when she's gone[Fanfiction about Neymar Jr]

Part 20-Into darkness

Utorak ujutro, drugi sat, vjeronauk. Sjedila sam u trećoj klupi do prozora i samo tako buljila. Bila sam nervozna. Bila sam nekako usamljena, na neki čudan način. Riječi vjeroučiteljice uopće nisu dopirale do mene. Sve je bilo nekako u magli. Jednostavno, bila sam duhom odsutna, moje misli bile su drugdje. Samo, ni ja sama nisam znala gdje. To je bio za mene sasvim običan radni dan. Bio...
Ni na kraj pameti nisam očekivala da će tad Cristina pokucati ja vrata i ući u razred? Koji k? Ona je bila nekako drugačija, ali nisam je mogla razaznati. U meni je srce počelo preskakati. Možda mi obitelj je napravila neko iznenađenje, sjetila se da postojim. Možda su mama i tata odlučili da idemo na neko iznenadno obiteljsko putovanje. Sjećam se, prije par godina, išli smo tjedan dana u Italiju. Bilo je jednostavno čarobno, to putovanje dosta sam cijenila jer su moji dosta radili kako bi nam to omogućili.
Cristina i profesorica izašli su iz učionice te brzo se vratili. Samo pogledom njihovim sam znala da trebam spremiti stvari, i to sam učinila. Stavila sam svoju išaranu All Star torbu na jedno rame i izašla iz škole zajedno sa svojom sestrom.
-Što je bilo?- upitala sam s osmjehom na licu, iako mi je sve ovo bilo malo čudno i jezivo. Ona nije odgovarala. Stavila je svoju ruku u svoju torbu, izvukla pišljivi slanac i dala mi ga je.
-Mama... Mame više nema.- prošaputala je a ja sam se jezivo nasmijala. Ona se šali, znam da se šali. Ubrzo je iz osmjeha prerasla ljutnja, jer, jebote, nemožeš se šaliti s ovakvim stvarima!
-Ne zajebavaj se s takvim stvarima!- već sam poćela iznervirano vikati.
-Rocío, mama je umrla.-još jednomje ponovila i lagano zaplakala. Osjetila sam. Osjetila sam kako mi je dah stao, kako mi se srce raspršilo u ništavilo, kako mi je netko dušu rastegnuo u tisuće komada. Unutar mene postojala je samo tuga, strah, slabost, mržnja. Bacila sam prokleti slanac na pod zajedno s mojim knjigama. Raspakala sam se. Suze su tekle mojim vrelim obrazima. Ne, ne, ovo se ne događa. Ovo je samo jedan ružan san. NE! Jednostvano, bila sam prokleto tužna. Cristina je skupila moje knjige, a ja sam krenula sama kući. Iskreno, bila sam izgubljena. Bila sam ljuta na svijet, psovala sam Boga, izgubila vjeru. Nekako, Cristina me uspjela nagovoriti da sjednem u njezin mali Volkswagen Golf. Uvalila sam se na zadnje sjedalo i u tišini svoje boli plakala te buljilja u prozor. Kad smo napokon došli kući, potrčala sam do tate koji je sjedio nasred kauča.
-Jeli istina?- morala sam to ćuti iz njegovih usta. Ja nisam mogla jednostavno povjerovati u to.
-Rocío...- sav crven i uplakan progovorio mi je ime.
-JELI ISTINA?!- pukla sam. Glas mi je podrhtavao, ja sam neprestano plakala.
-Mrtva je. Moja divna žena je mrtva.- kad mislite da vam nitko ne može slomiti duh, u krivu ste. Meni je sad cio svijet slomio duh, u apsolutnom značenju te riječi. Ne mogu to opisati. To je najveća bol koju sam ikad osjetila. U jednu pikosekundu razbore vas tisuće osjećaja. Mogu se kladit na ovaj jadan život da kad vas pretuću desetero ljudi istovremeno, izbodu vas nožem, ostave na cesti gdje vas zgazi kamion, i to onaj najveći, na samrti si i još u sve to, bacu vas u kavez s gladim hijenama- sve to je ništa naspram ovom. Otrčala sam u svoju sobu, bacila se na krevet i zaplakala kao nikad prije. Nisam se mogla izboriti ni za udisaj, bila sam cijela crvena i mokra, tresla sam se. Tri sata plakala sam bez prekida. Htjela sam umrjeti. Juan Miguel i Neymar ušetali su u sobu. Što Neymar radi ovdje? Nisam ništa progovorila nego sam samo zagrlila brata. Ponovo smo oboje u duetu zaplakali, ali on se brzo smirio. Bio je sav crven i natečen, ali pokazao se odrasliji od mene.
-Tata ga je pozvao.- Juan mi se obratio. Neymar je sjeo na krevet i poljubio me u čelo. Po pogledu sam mu znala da mu je žao. Stavila sam svoju glavu na njegove noge i zagrlila Juana Miguela. Stajali smo tako sat vremena: Neymar je češkao moju kosu a ja sam grlila svog brata. I ponovo mi je došla u misli. I ponovo sam zaplakala.
-Nemoj.- kratko mi kaže Neymar. Ali ja, nisam se mogla zadržati. Iz vedra neba Juan mi počne pričati viceve, ali ja nisam reagirala, sve do posljednog. Bio je to jadan vic o Muji i Hasi, no bio je dovoljan da mi izmami mali osmjeh na lice, ili barem nešto što je ličilo na osmjeh. Tad su obavojica skočili na mene i počeli me škakljati. Nisam se migla oduprijeti smijehu.
(...)
-Njoj je ovo najteže palo.-čula sam uplakan tatin glas iz dnevne sobe kako se obraća Neymaru.
-Neka neko vrijeme bude kod tebe, jer ovdje se ne može tako brzo oporaviti.- nastavi.
-Samo da znate, žao mi je zbog vaše žene.- Ney mu se obratio i otišao u moju sobu. Za to vrijeme ja sam klečila pred vratima Cristinine sobe. Jecala je. Htjela sam pomoći, ali ne želim vidjeti sestru u takom lošem stanju, i ja bih se samo još više uništila.
-Usrano.- prošaputala sam i tad je Neymar došao do mene. Zagrlio me je i držao torbu punu mojih stvari. Izašli smo i ubrzo došli do auta.
-Jesi dobro?- pitao me je buljeći u pod.
-Ne.- mogla sam slagati da sam oke, da ću biti bolje, ali nisam vjerovala u ništa od toga. Nisam vjerovala u ništa, u Boga, u ljubav, u nadu, u sutra. Trenutno sam samo jedna emocijalno uništena i prazna djevojka.

Evo jedan od zadnjih nastavaka, veoma tužan, za mene najosobnini, nadam se da vam se sviđa ¤♡¤