Ain't no sunshine when she's gone[Fanfiction about Neymar Jr]

Part 5- So perff

-Pa gdje si ti više?- umjesto romantične geste dočekala me živćana dobrodošlica.
-Kasnim tek deset minuta!-krenem u dubiozu.
Na kraju se Neymar samo nasmješio.
-I... Gdje idemo?- potiho pitam mazeći njegove pse.
-Plaža, logično...- i tako se zaputimo prema plaži. Pričali smo o svemu: od najdražih filmova do uspomena iz djetinstva.Tako smo došli i na temu njegove bivše djevojke, Brune.
-Pa ako si je volio, zašto si prekinuo?- upitam ga kao da se znamo godinama.
-A sada... Ona je htjela da živimo zajedno, htjela je napredovati u vezi, a ja... Jednostavno nisam bio spreman, prepao sam se.- zaneseno mi odgovori tužno gledajući pjesak plaže.
-Znači, sjebao si.- naglas zaključim a on me pogleda onim blijedim pogledom.
-Nisam sjebao! Bar mislim.- nesigurno mi odgovori. Tada mi ga je baš bilo žao. Vidjela sam time koliko mu je žao. Došlo mi je da ga zagrlim ali nismo toliko bliski.
-Voliš li je još uvijek?- radoznalo pitam iako sam u sebi znala da ni on nezna odgovor. Tužno je to.
-Neee, barem ne sada.- kaže na što mi se podsmjehne brk.
-A kako to da si uvijek tako sretan? Mislim, barem se tako uvijek činiš.- postavim dubiozno pitanje. Dugo sam čekala odgovor.
-Uvijek se smijem. Drugi nisu vrijedni toga da znaju kako se osjećam. Ja sam sretan čovjek, iako imam mnogo sjebanih dana. -skoro pa sam ga zagrlila. Šetali smo uzduž cijele plaže i jednostavno sam uživala. Pred sam zalazak sunca otišli smo u lunapark i tamo sam shvatila da je on samo dječak u okovima muškarca. Taman kad sam se skroz opustila, zazvoni mi mobitel. Mama. Ona baš mora upropastiti trenutak. Naravno da se nisam javila!
-Zar se nećeš javiti?- zbunjeno me pogleda.
-Am... Mislim da ne.- potiho odgovorim.
-Bivši?- uvjereno me pita a ja se zgrozim.
-Nee! Mama.- odgovorim a na njegovom licu mogla sam prepoznati začuđenje.
-Pa što te zove da dođeš kad si punoljetna?- i šokiram se. Što o nezna?!
-Imam 17.- šapatom mu dodam.
-Oprosti,nisam te čuo.-
-Imam 17!- uzviknem a on me čudno pogleda.
-A je? Nisam znao...-
-To problem?-
-Nee... Naravno da ne!- kaže i olakša mi dušu. Poslije me nasmijavao do suza i nosio me na leđima. Pet minuta raja. Uskoro me mama nazvala. Ponovno. I ovaj put sam poklopila.
-Bolje je da idem kući.- zamišljeno mu se obratim a on prođe prstima kroz svoju kosu.
-Vjerovatno. Daj barem da te odpratim!- predloži a ja lagano porumenim. Ubrzo smo došli ispred mog ulaza. U jednoj ruci držao je pse, a drugu stavio u džep,nagnuo se ma stranu i pogledao me. Nisam znala.što da kažem.
-Moramo ponoviti.-jednostavno kaže i poljubi me u obraz. Svidjelo mi se iako inače nevolim fizičke kontakte. A što je je- tip je kavalir. Na pusu sam se kratko osmjehnula ,na peti okrenula i otišla. Kod kuće me nije dočekao krasan prizor. Bijesna majka pogledom me korila a Juan Miguel vireći me gledao iz kuhinje.
-Mogla bi se za promjenu javiti!- ljuto me korila. Prekrenula sam očima.
-Mama sorry ali nisam se mogla javiti! Molim te ne ljuti se... Bilo je predobro! Što ima za večeru?- radosno joj odgovorim a sad ona meni preokrene očima.
-Mi smo odavno jeli,ali spremit ću ti jaje ako oćeš... A s kim si bila?- interesirano me pita a ja ne odgovorim. Znam da je time znala da je muško,ali jebe mi se. Pih, pa imam 17! Valjda smijem izlazit s muškima.

EVVV! OVAJ JE MALO MENI DOSADAN ALI JE UVOD ZA SLJEDEĆA PAR NASTAVAKA PA JE BITAN.... UŽIVAJ TE ♡