Ain't no sunshine when she's gone[Fanfiction about Neymar Jr]

Part 14- U & I

Pričali smo satima... Ona pjesma We are never ever getting back together očito ne vrijedi za nas-na moju sreću. A sad samo trebam izdržati još mjesec/mjesec i pol razdvojenosti. I miss him so fucking much.

(...) Mjesec dana poslije

Nosila sam retro bijelu haljinicu s cvijetnim uzorkom. Moje blijede sandale polako su me nažuljavale, ali i dalje sam nosila veliki botox osmjeg na svom licu. Imala sam nisku, opuštenu punđicu i minimalističku šminku. Sve u svemu, tako ne ja. Kao izgubljena sjedila sam na tamnoplavim sjedalicama Barcelonine zračne luke. Pola sata, sat, sat i pol, a Neymara nigdje na vidiku. Nestrpljiva sam. Veoma. Iz čiste dosade počela sam promatrati ostale ljude. Nisam nikog prepoznala. Hvala Bogu. I kad sam počela od nervoze tupkati nogama po podu, ugledala sam tipa s rašćupanom irokezom, beats slušalicama, naočalama za vid i brdo tetovaža po rukama. To je bio on, glavom i bradom. Srce mi je zalupalo, a u trbuhu su se stvorili leptirići. Uputio se u mojem smjeru, iako mislim da me nije snimio. Zastao je i zagrlio neku ženu. WTF?! To je bila gospođa malo jaćeg stasa i duže smeđe kose. Ma koja je ta sad? I dok ju je grlio, pogledao je preko njezina ramena, a ja sam osjetila njegov oštar, ali istovremeno nježan pogled na svojem licu. Samo se nasmješio. Ubrzo je krenuo prema meni. Ja sam se samo digla sa sjedalice i zasmijuljila se. Nisam znala trebam li mu potrćati u zagrljaj ili glumiti nedidirljivu. Približio mi se na samo nekoliko milimetara udaljenosti. Duboko sam udahnula.
-I?- kao moron započnem razgovor. Nije ništa odgovorio, samo je svoje tople, istetovirane ruke stavio na moj vrat i stavio svoje čelo ma moje.
-Nedostajala si mi. Jako.- to je nešto najljepše što mi je u tom trenutku mogao reći. A onda, poljubio me dugo i strastveno. Bila sam u sedmom nebu.
-Lijepo si se obukla.- primjetio je moju odjeću. Samo sam se nasmijala. Kad se napokon odmahnuo od mene, predstavio mi je misterioznu ženu koju je prije zagrlio.
-Želio bih da upoznaš moju mamu.- Progovorio je a meni se sledila krv u žilama. Doslovno. Ja sam ga htjela upoznat sa svojom mamom, ali bar bih ga o tome obavjestila. Osušilo mi se grlo. Nisam se mogla natjerati da progovorim.
-Nadine, drago mi je što te napokon upoznajem.- veselo se nasmijala i pružila mi ruku.
-Rocío, također.- pomalo poslovno odgovorim.
-Neymar mi je toliko pričao o tebi!- bilo mi je pomalo drago što to čujem.
-Oo, zbilja? On vas ipak nije niti jednom spomenuo.- sad sam se pomalo i raspričala.
-A to ti je moj dječak!-
-Mamin sin? - dovodila sam Neymara u pomalo neugodnu situaciju. Primjetila sam da se pomalo zacrvenio.
-Još kako! Kad je bio mali uvijek...-
-Mama!- prekinuo ju je. Nasmijala sam se.
-Dobro, dobro. Idemo, ručak se neće spremiti sam od sebe. I navuci više te hlače!-obratila se Neymaru kojemu se pola donjeg rublja vidilo.

* * *

Nadine je kuhala ručak, a ja sam joj malo pomagala i malo se izležavala na kauču s Neymarom gdje smo igrali Fifu 15.
-DOBILAA SAM- kurčila sam se svojom pobjedom dok je on samo vrtio očima.
-Moraš upoznati moju mamu- preokrenula sam temu a sad je on problijedio.
-Obećala sam joj.-nastavim. Nisam sigurna jeli ima zraka.
-Ali, ali.- tražio je opravdanje.
-Ti si mene upoznao bez ikakvog znaka ili obavještenja!-
-Da, ali...- samo sam ga mrsko pogledala.
-Dobro,dobro.- prihvati i počne me škakljati. Urlala sam od smijeha.
Njegova mama ispala je kao vrlo draga žena. Ispričala mi je pola Neymarova djetinstva, a on je svako malo vikao "mama!".
-Um...Ja bih trebala kući pa...- pokušavala sam izvući prijevoz.
-Da, da, sorry, zaboravio sam skroz. Ajmo.- pozdravila sam se s Nadine i otišla u garažu.

* * *
-Nazovi me.- pozdravio me u autu, a ja sam odgovorila kratkim poljupcom.
-Rocío?- obratio mi se ženski glas. Pogledala sam kroz prozor i...
-MAMA- prepadnuto uskliknem. Ne, ne, nemože biti, ne smije! Izašla sam iz auta, a Neymar je kopirao moj postupak.
-Ovo je...Ovaj...- mozak mi je toliko zablokao da sam zaboravila ime vlastitog dečka!
-Neymar, drago mi je.- dopuni me.
-Antonella.- moja mama ravnodušno se predstavi. Nisam mogla prokužiti jeli ljuta ili iznenađena. Usrala sam se. Nisam htjela da se to ovako dogodi.

Evo ga napokon! Znam da su posljednja par nastavka malo dosadna, ali ispravit ću to, obećajem. Nadam se da vam se sviđa♡♡ Btw, mislila sam početi pisati novi ff, malo tužniji i drugačiji od ovoga, pa da počnem ili čekam da ovo završi?¤ Ly ♡