Ain't no sunshine when she's gone[Fanfiction about Neymar Jr]

Part 21- You are my sunshine

Sjedila sam na kauču i buljila u ugašenu televiziju. Satima. Naiskrenije kažem, nisam mislila o ničemu. Ni o mami, ni o smrti ili životu, ni o Neymaru, a ni o sebi. Samo sam tamo stajala naslonjena na udoban jastuk i blejila. Znam da zvuči čudno, ali opušta, zbilja.
-Rocío!- zaderao se muški glas pored mene.
-Ha?- iznenađeno reagiram.
-Stojim tu već pet minuta i pričam zidu!-
-Sorry, nisam te primjetila.-tiho progovorim.
-Ne može više ovako. Rocío, već dva tjedna si kao zombi, ne pričaš ništa, jedva da i jedeš. Znam da ti je teško, ali, i mene boli tako te gledati kako veneš. Znaš da te volim i najmanje bih htio da svaki dan toneš.- stajao je pred menom. Htjela sam zaplakati, ali više nisam imala suza za ispustiti.
-Ne, neznaš koliko boli. Ali, valjda imaš poantu.- na to mi je prišao i dignuo me. Odveo me u njegovu garderobu i počeo kopati po policama s mojim stvarima.
-Ček, sad ćeš mi ti odbrati odjeću?- zbunjeno ga pogledam.
-Problem?- nasmješi se i izvadi mi tajice. Tad se okrenuo prema svojim stvarima i pružio mi svoju gornju trenerku s kapuljačom.
-Ali to je tvoja najdraža.-zbunjeno ga pogledam.
-Zato i želim da je ti nosiš. Uostalom, dovoljno te dobro poznajem da znam da nekad nosiš mušku odjeću.- nisam tome mogla ništa prigovoriti.
-Okreni seeee.- obratim mu se a on zakoluta očima.
-Zbilja? Već tri-četiri mjeseca smo zajedno a još se ne možeš preobući pred menom?-
-Mogu, ali ne želim pa se okreni!- nasmješila sam se a on me ipak poslušao. Kad sam se napokon obukla, izašli smo vani, meni prvi put od kad sam kod Neymara. Bio je to čudan osjećaj, nekako neprirodan.
-Može li moj brat ići s nama?- proradila je savjest u meni, ali i želja za obitelji.
-Da, da, naravno! Možemo ići u lunapark.- predloži i nasmješi se svojim "vampirskim" zubima. Utipkala sam bratov broj u mobitel i nazvala ga.
-Da?- javio mi se polako mutirajući glas.
-Juan, disi ti?-
-Doma s tatom gledam utakmicu.-
-Tko igra?-zainteresirano ga pitam. I ja volim pogledati dobru utakmicu.
-Malaga i Sevilla.- kratko i diskretno odgovori. Znam da je pomalo ljut na mene, inače bi se sad već raspričao i govorio mi šale.
-Rezultat?-
-1:0 za Sevillu, ali to je još bilo u prvom poluvremenu.- pomalo je krenuo s pričom.
-Kako je tata?- morala sam ga pitati.
-Pa, preživio je. Ostanimo na tome.- na njegove riječi kroz glavu su mi prošle vrne misli. Zamišljala sam da Neymara volim još 1000 puta više a onda ga izgubim. Užaš. Tako se i moj tata valjda osjeća. Ali gore. Puno gore.
-A Cristina?-
-Za neko čudo ne izlazi vani nego se brine o meni i tati. Ona je pozitivni lik u svemu tom.- objašnjavao mi je a meni se savjest samo gomilala i gomilala.
-A je? A što sam te htjela pitati, bili htio s menom i Neymarom u lunapark ili gdje god?- nije odgovarao. Očito sam za iznenadila.
-Da, zašto ne?-prihvati, a ja odgovorim osmjehom iako on to nije mogao vidjeti.
-Super, mi smo tamo za desetak minuta.-
(...)
-Nema šanse da ja idem na to!- derao se Neymar dok smo Juan i ja prasnuli u smijeh. U ovih sat vremena moj brat i on zbilja su se zbližili što je bio i moj cilj. Neymar mu je pričao ono što ne uhvati kamera na utakmici, ono što ostaje unutar zidova svlačionice, a Juan Miguel se, malo reći, napalio na sve to. U lunaparku prežderala sam se kokica i na kraju mi se smučilo na vlaku smrti. Jedva sam izdržala. Neymar je gađao kantice kako bi mi osvojio medu. Bolje mu ide nogomet, moram priznati, ali sam svog medu na kraju i dobila. I kroz sve ovo crnilo u ova zadnja dva tjedna, i ja sam se napokom iskreno osmjehnula. To nebi bilo stvarno bez jednog čovjeka visokog (ili bolje rečeno niskog) 174 centimetara, tamnije puti, prekriven tetovažama, degeneričnog smjeha i zavodljivog hazel green pogleda. Heroes are real. I neki će me prosuđivati kako sam mogla ostaviti obitelj samu kad je to bilo najpotrebnije, kako sam mogla ostaviti vlastitu sestru i brata u suzama, kako sam bila sebična - i jesam. Bila sam užasno sebična. Kako kažu, Bog je najprije sebi načinio bradu a tek onda svijet. Ja im nisam mogla pomoći, nisam znala ni kako sebi. Trebala sam prvo sebe izbaviti iz tog ponora tuge i jada. Ona poslovica vrijeme liječi sve rane je takvo sranje, jer nikad nećeš osjećati manju bol, nego ćeš samo naučiti kako živjeti s njom. I bez Neymara, ja bih i dalje ležana u onom ponoru, i dalje nebih znala živjeti s tom boli. Zagledala sam se u njegovo lice, u njegove oči i shvatila kako ja prokleto volim tog čovjeka. Buljilja sam i u sebi molila Boga da svaki dan do kraja svog života čujem njegov visok glas i prodoran osmjeh.
-Što je?- upitao me s osmjehom.
-Ništa, ništa.- zanjekam i zagrlim ga čvršće nego ikad. -Everything will be okay on the end. If it's not okay, then it's not the end.

I to je to. Nadam se da vam se svidjelo ovo moje sranje i nadam se da niste požalili kad ste prvo put otvorili priču da je pročitate. Želim vam svima zahvaliti na skoro 2,5 k čitanja i na potpori koju ste mi davali. Htjela sam produžiti još priču, ali postala je malo depresivna i mislim da je ovo pravi trenutak i pravi kraj ♡ Nadam se da vam nisam uništila priču.... Btw za par dana objavljujem novu priču "Silence" također o Neymaru (jbg kad sam fan) i nadam se da će te je čitati. Još jednom, hvala vam na svemu, na prelijepom iskustvu i volim vas sveee
-Z. ♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡