Ain't no sunshine when she's gone[Fanfiction about Neymar Jr]

Part 3- Just Once?

Kroz nekoliko dana zaboravila sam na susret s Neymarom Jr. Još nisam nikome rekla, valjda jer se bojim da mi drugi ne vjeruju. U školi smo se mi, cure, uhvatile sportaša.
-Meni je Ronaldo baš zgodan.- provali moja prijateljica Maria.
-Da baš... On mi izgleda kao barbika.- iznenada proturiječi Tiana.
-Ako baš moram birati, ja bih uzela Neymara.- sramržljivo se izjasnim jedući svoj sendvič.
-Aj Rocío, molim te. Ja se mogu kladiti da on koristi photoshop. Nema šanse da izgleda onako kao na slikama.- suprostavi mi se Maria a meni padne mrak na oči. Mislim, odakle njoj jebeno pravo da to govori?!
-E pa nije! Ja sam ga uvjerila.- Počnem ga braniti.
-Da, da, moža s tribina ali nevjerujem da si ga mogla dobro vidjeti mislim metri i metri vas dijele.-ona i dalje drži svoju misao, a ja se poput razmažene curice nadurim i otiđem.
Poslije škole uopće nisam išla kući,nego sam otišla u park u nadi da ću ga vidjeti. Šetala sam dugo parkom, ali Neymara nigdje. Taman kad sam izgubila nadu, primjetila sam ga kako sjedi u busu trave zelene od proljeća. Sam. Bez psa. Kako da se javim? Mislim, stranci smo. Ali on je tako lijeeeep!
-Gdje su Poker i Spine?- hrabro prozborim.
-Rocío, zar ne?- blijedo me pogleda a ja zadrhtim od sreće jer mi je zapamtio ime. Kimnem glavom osmjehom od uha do uha.
-Ma sam sam došao.- odgovori na moje pitanje zaneseno. Zbunjeno ga pogledam i sjednem pokraj njega.
-A što?- glumila sam da me briga.
-Ti si strankinja.- kaže mi uz lagani odjeb.
-Nekad je nepoznatim ljudima najlakše reći.- pokušavala sam izvući odgovor, a on mi ga napokon da.
-Jednostavno sam imao usran dan. Trener je bio nešto nadrkan pa se na meni izfrustira, nikad se ne svađam s tatom ali i to se moralo danas dogoditi, a za kraj progonili su me paparazziji.-snuždeno mi kaže.
-Dobrodošao u moj svijet. Mislim, mene ne progone paparazziji, ali svi se na meni iživljavaju, a s roditeljima stalno u svađi.-pokušavam ga spustiti na zemlju i podsjetiti da nije jedini s problemima na ovom svijetu.
-Možeš li dati svoj broj? Možda nekad možemo ići u šetnju s psima... - pita me a ja se zarumenim kao nikad prije. Izvela sam ti jako cool ali u sebi sam prštala. Doslovno.
-Naravno- i napišem mu na ruku moj broj- znam puno šetnica s malo ljudi.- i tad pokažem svoju obzirnost koja je inače jako rijetko izlazila na površinu.
-Isuse moram ići! Mogu se kladiti sa će me dočekati bukvica.- dignem se i odjurim a on se samo nasmije.
Kući me dočekala tolika prodika. Na jedno uho je ušla a na drugo izašla. Jednostavno sad nisam se mogla time rastužiti. Pih, oni bi možda mogli razumiti da im se dogodilo ono što se meni... Ali neka, taj moj mali užitak ostati će samo moj. Znam, nikome neću reći, ne zaslužuju....

Evo evo evoo- znam da nitko ne čita ali meni prekul ovo pisati . Upoznaju see, sad tek kreće ono zanimljivo. Ly aallll ♡