BURN (H.S.)

7.

Dok strah ne napušta moje tijelo, Harryeva ruka na mom kuku šalje elektricitete uzduž moje kralježnice stvarajući nepoznat osjećaj u dnu mog trbuha.
"Dužna si mi jedan ples" hrapavost njegovog glasa je zbilja posebna i,usuđujem se reći,vrlo sexy
"Hvala ti" polako položim ruke oko njegova vrata,osjećajući njegove smeđe kovrče kako me škakljaju po zapešću
"Pristala si s plesati s menom,a ja sam opasniji od njega" njegove riječi bi me trebale prestrašiti,ali strah ne pronađe mjesto u mom tijelu
"Tebi vjerujem" priznam mu ono što mi je na mislima,iako ni sama ne shvaćam zašto mu vjerujem
"Meni nije dobro vjerovati" emocija u njegovom glasu mi je nepoznata
"Nikome se ne smije vjerovati,pa opet,svi,to činimo" govorim mu dok stojimo na mjestu umjesto da plešemo
"Istina" kimne glavom ne odvajajući svoje oči s mojih
"Klub je zbilja divan" iskreno nisam bila ljubitelj klubova pa nisam znala puno o njima. Ovo je drugi klub u kojem sam,ikada, bila.
"Ostvario sam jedan od svojih snova" sreća u njegovom glasu i meni mami osmijeh na lice
"Drago mi je" kažem mu misleći to
"Koji je tvoj najveći san?" upita me s željom,da sazna to
"Pronaći oca" priznam mu ono što nitko,osim mojih stričeva, ne zna
"Nadam se,da će ti se san ostvariti" oh,Harry i ja se nadam
"Trebala bih krenuti. Prijatelji me čekaju" iako bih najradije ostala ovdje s njim. Nakon toliko vremena,imam osjećaj kao da me sluša. Da sluša svaku moju riječ.
"Ćuvaj se. Anđeli najlakše nastradaju" njegove riječi mi zalede krv u venama dok ga gledam kako nestaje u gužvi...
Anđeli najlakše nastradaju...

***

"Daj,molim te!" Amyin glas ispuni moju malenu sobu
"Ne znam baš" odmahnem glavom zbilja ne želeći provesti dva dana s Harryem jer znam da bi to bilo vrlo neugodno
"Kako sam ja prespavala kod tebe,a znale smo se svega tri dana" kaže mi praveći namršteno lice
"Da,ali ja sam bila sama doma. Ne želim da smetamo Harryu" to uopće nije bio razlog,ali je jedino što mi pada na pamet
"Smetamo Harryu? Ti nisi normalna! Harry skoro nikada nije doma. Daj moramo iskoristiti ovu priliku" doslovno cvili,ali pričala je istinu. Naime sutra je godišnjica našeg fakulteta pa smo slobodnu dva dana. Utorak i srijedu.
"Idu li Zara i Lola?" upitam ju ustajući s stolice jer iskreno stražnjica mi je utrnula
"Obedvije su pristale" onda bih valjda i ja trebala
"Ok. Onda idemo kod tebe" vjerovati ću joj da Harrya nikada nema doma
"Super! Sada idi popričati s dečkima" doslovno me izgura kroz vrata kako bi to što prije obavila

***

"Ovo je...Ovo je...Nemam riječi" Zarina usta samo što ne padnu do poda dok se njene oči ne odvajaju od prekrasne vile
"Imala sam istu reakciju kada sam ju prvi put vidjela" nasmijem se na njenu reakciju koja je jednaka mojoj
"Zbilja imaš divnu kuću" Lola je pohvali s osmijehom
"Hvala,ali meni se ne sviđa. Harry ju je birao. Ne daj Bože da gospodin živi u manjoj kući" Amy prevrne očima očito iznervirana Harryevim izborom
"Ti nisi normalna" Zara odmahne rukom pokazivajući svoju, očekivanu, reakciju
"Ajde uđimo" Amy krene prema ulazu te nas tri,s trobama u rukama,krenemo za njom
Ljepota unutrašnjosti vile me opet oduševi dok koračamo prema dnevnom boravku. Sve je isto osim...osim velikog crnog psa koji natjera moje srce da stane na sekundu! U strahu i nervozi popnem se,poput mačke, na šank koji se smjestio u ovom dnevnom boravku. Naime kada sam imala 7 godina susjednov pas me ugrizao za nogu i ostavio mi veliki ožiljak i strah do kraja života. Ne mogu vidjeti velike pse na slici,a kamoli uživo.
"Angie?" Amyino lice poprimi zbunjen izraz kao i Zarin i Lolin
"Dok je on tu ja ne silazim s šanka"odmahnem glavom čvrsto držeći se za rubove crnog šanka
"Bojiš se psa?" Lola me upita ne skrivajući osmijeh s lica dok miluje psa po glavi
"

To su moji neprijatelji" nisam ih voljela! Dobro,nisam voljela velike pse. Maleni su mi čak bili slatki. Ne kažem da bih ga ikada uzela za ljubimca,ali od njega ne bih bježala.
"Harry! Harry!" Amy vikne toliko glasno da sam zamalo pala s šanka
"Ššš! Ti ga makni!" viknem ne želeći da me Harry vidi na šanku
"Sluša samo Harrya" slegne ramenima
"Ma daj! Probaj!" još jednom viknem u nadi da će pas otići što prije
"Air! Air van! Van!" nažalost na Amyino vikanje pas ostane u istom položaju
"Čemu tolika galama?" hrapavi glas opet ostavi isti učinak na mene. Imam osjećaj da će se to stalno događati.
"Imamo problem" Amy kaže te visoki muškarac odjeven u crne uske traperice i crnu,do pola otkopčanu, košulju uđe unutra stvarajući osjećaj sreće u meni
"Kakav problem?" Harry ju upita dok je okrenut leđima prema meni tako da imam pogled samo na njegovu kosu koja je svezana u pundžu i leđa
"Okreni se" Amy uperi prst mene što natjera zgodnog muškarca da se okrene
"Angela što radiš na šanku?" u njegovim predivnim,zelenim očima se pojavi zbunjenost isto kao i na njegovom lijepom licu
"Ne silazi dok je pas tu" Lola se ubaci ne skidajući,rugajući, osmijeh s lica
"Bojiš se psa?" upita me pritom stavljajući osmijeh na svoje predivno lice
"Imam vrlo dobar razlog za to" stanem u svoju obranu
"Air,van!" na Harryev snažni glas crni pas,meni nepoznate,vrste napusti dnevni boravak
"Hvala" kažem pokušavajući sići s šanka,ali nažalost to ne uspijem
"Dođi" Harry položi jednu ruku ispod mojih nogu,a drugu na moja leđa te me podigne u naručje što učini leptiriće u dnu mog trbuha da polude,ali nakon što me spusti na pod ta čarolija nestane kao i njegov dodir
"Harry,cure ostaju kod nas do četvrtka ujutro" na Amyine riječi očekivala sam burnu reakciju te sam već bila spremna na to
"Dobro" Harryeve riječi me pomalo iznenade s obzirom da sam očekivala jednaku reakciju kad smo ja i Amy išle mu reći da će ona ostati prespavati kod mene
"Samo dobro?" Amy ga upita začuđenija nego ja
"Da" lijepi muškarac joj kratko odgovori nimalo zainteresiran
"Pas se neće vračati?" na moje riječi Harry prebaci svoje zelene oči na mene davajući mi ogroman osmijeh pokazivajući jamice na obrazima
"Ne,ako mu ja ne kažem" e pa bolje bi mu bilo da me zove psa u kuću dok sam ja ovdje
"Cure,dođite. Idemo u moju sobu" Amy krene popračena Lolom i Zarom dok ja ostanem zamrznuta u mjestu
"Zbilja ne volim pse" kažem mu s nadom da ga neće zvati unutra
"Smijem li znati razlog?" upita me čineći korak bliže k meni
"Kada sam imala 7 godina, susjedov pas me ugrizao za nogu i ostavio mi je poprilično velik ožiljak" rukom pokažem mjesto na nozi gdje se nalazi ožiljak koji je sakriven od sivih,adidas tajica
"Sa strahom se treba suočiti,a ne bježati od njega" dobro pričao je istinu,ali očito sam ja bila prevelika kukavica za to
"Ne,hvala. Rađe se držim bježanja" odmahnem glavom ostajući pri svom izboru
"Ali ne možeš ni bježati,zauvijek" njegova ruka se spusti na moj kuk šaljući,već poznati, elektricitet kroz moje tijelo
"Možda i mogu" s mnogo hrabrosti položim ruke na njegova čvrsta prsa
"Nitko ne može" dok govori te riječi njegove zelene oči se ne odvajaju od mojih,plavih
"Bježim dok mogu" iskreno više ne vidim smisao ovog razgovora, ali nisam se,nikada,ljepše osjećala
"Ali nećeš,zauvijek, moći bježati" rukom,koja se nalazi na mom kuku, me privuće k sebi
"Zašto uopće prićamo o tome?" upitam ga,s osmijehom na licu
"Nemam pojma,ali ugodno mi je" osmijeh na njegovom licu je nešto najljepše što sam ikada vidjela
"Da,i meni" i voljela bih ovako ostati što je duže moguće
"Angie! Angie!" Zarin glas privuće moju pažnju te se odvojim od Harrya brzinom munje
"Sve što je lijepo,kratko traje" njegove riječi me obraduju te dovedu veliku dozu crvenila u moje obraze
"Moram ići" oh,kvragu kako ne želim!!
"Uvijek se ovako rastajemo" nasmije se,te ne mogu,a da se ne pridružim
"Da,dosadilo mi je" priznam mu te on kimne glavom očito slažući se s menom
"Pa gdje si ti više?!" plavokosa djevojka dotrči u dnevni boravak
"Isuse,Zara" puhnem,ubijajući ju u mislima
"Dali nešto prekidam?" pokvareni osmijeh na Zarinom licu,govori se
"Ne. Recite Amy da sam u radnoj sobi" i s tim riječima Zelenooki ljepotan napusti dnevni boravak ostavljajući mene i Zaru same
"Da sam znala ne bih došla" veselo kaže skakajući poput lutke na federima
"Što da si znala? Sve umišljaš" odmahnem glavom želeći da ovaj trenutak ostane samo između mene i Harrya
"Ok,ok. Kužim.  Ništa se nije dogodilo" namigne mi tjerajući me na smijeh
"Glupa si" prevrne očima na moje riječi
"Znaš kako kažu. S kim si,takav si" slegne ramenina te se uputimo prema Amyinoj sobi…

***

Udaranje kiše od prozore otjera moj,laki,san u prošlost. Polako otvorim oči ne želeći se suočiti s suncem,ali kada ih otvorim dočeka me mrak u sobi. Još je noć. Zgrabim mobitel s noćnog ormarića te ga otključam gledajući da su tek 3:34h ujutro. Trebam vode pod hitno. Polako ustanem s velikog,bračnog kreveta gdje smo se smjestile ja,Zara,Amy i Lola. Nisam mislila da ćemo stati,ali imale smo i viška mjesta što me poprilično iznenadilo. Na prstima izađem iz sobe pazeći da ne probudim uspavane ljepotice. Kada izađem iz sobe izdahnem svijesna da sada mogu polako. Samo se nadam da pas nije u kući. Harry je otišao negdje s autom baš kada smo mi završile gledati film tako da nema tko da me spasi od velikog neprijatelja.
Polako se spustim niz drvene stepenice prisjećajući se puta do kuhinje. Ovo je zbilja velika vila i nije teško izgubiti se,a to je zadnja stvar koju želim.
Poslje pet minuta napokon pronađem kuhinju koja je poprikično velika,ali isto tako je i prekrasna. Uzmem čašu iz viseće ladice te ju napunim vodom za kojom toliko žudim otkako sam se probudila. Ispijem cijelu vodu u sekundi,napokon utažavajući svoju žeđ.
"Zašto si budna ovako kasno?" duboki hrapavi glas zaustavi moje srce od straha te čaša ispadne iz moje ruke na pod razbijajući se u 1000 komadića
"Dali si dobro?" Harryevo predivno tijelo se u sekundi stvori kraj mene davajući mi pogled na njegov goli torzo. Njegov torzo krase mišići kao i predivne tetovaže. Za oko mi zapne velika tetovaža leptira koja se smjestila na njegovom trbuhu. Neobična tetovaža za muškarca. Za Harrya.
"Angela?" njegovo dozivanje mog imena natjera me da shvatim kako ga predugo promatram i kako je on to vjerovatno primjetio
"Oprosti" sagnem se kako bih pokupila staklo s poda
"Ostavi to" naredi mi,ali odmahnem glavom uzimajući veći komad stakla u ruke
"Ja sam napravila nered i na meni je da ga pokupim" ali nažalost to ne prođe kako sam zamišljala te mi veliki komad isklizne iz ruke pritom stvarajući posjekotinu na mom dlanu.  Kada ugledam krv koja kapa na pod sve oko mene se naglo poćme vrtjeti. Nisam podnosila krv. Harry kao da je to primjetio uhvatio me oko struka da se ne srušim. Odveo me do špine za vodu te ju je pustio da teće po mojoj svježoj rani što je stvaralo još goru bol u mom,cijelom,tijelu.
"

Trebali bi otići na hitnu pomoć" briga u njegovom glasu me iznenadi,ali i usreći
"Ne,ne,ne. Samo to ne. Molim te" znam da zvučim poput malenog djeteta,ali mrzila sam bolnicu i doktore
"Okej,ja ću ti zaviti ranu. Idem samo tren po prvu pomoć. Ti pusti neka voda teće po rani dok se ja ne vratim" nakon svog malenog govora doslovno istrči iz kuhinje te se vrati nakon nepune minute. Jednom rukom me uhvati oko struka te me, poput pera,podigne i posjedne na crni kuhinjski otok iznenađivajući me. Kako me je, dovraga,uspio podići samo jednom rukom?!
"Ovo će te malo peći" kaže mi otvarajući malenu crnu bočicu s rivanolom
"Ugh" snažno stiskam pramen svoje duge kose drugom rukom dok čeka da izlije vražiju tekućinu na moju ranu. Kada tekućina dođe u doticaj s mojom ranom snažan vrisak krene napustiti moja usta,ali Harryeva ruka na njima me zaustavi sprećavajući da vrisak odjekne vilom
"Ššš. Proći će" njegov pokušaj tješenja ne prođe baš uspiješno dok se bol ne smanjiva ni najmanje. Posegne za bijelim zavojom u kutiji te mi zamota ruku čineći to vrlo nježno.
"Hvala ti" tiho kažem gledajući na zavijenu ruku osjećajući još uvijek bol
"Rekao sam ti da ne diraš staklo" učini korak bliže kuhinjskom otoku pritom stajajući među moje noge
"Ne volim slušati" moj glas se pretvara u šapat dok ne odvajam pogled s njegovih zelenih očiju
"To bi trebalo promjeniti" njegov pogled luta s mojih očiju na moje usne što me čini uzbuđenijom nego ikada
"Znaš kako kažu. Iskrivljeno stablo se ne da ispraviti" kada sam ja postala ovako pametna? Oh Harry Styles djeluješ vrlo dobro na mene...
"Vrijedilo bi pokušati" dok izgovara te riječi njegov vreli dah mi miluje lice tjerajući moju kožu da se naježi od mirisa mente i limuna koji službeno postaje moj najdraži miris
"Vrijedilo bi" ponovim njegove riječi osjećajući se vrlo napeto
"Pristajem" njegove usne se naglo sudare s mojima stvarajući ogroman vatromet u mom tijelu.