Od prvog trenutka kada sam ga vidjela znala sam da ću pasti na njega. Znala sam da će se moja zaluđenost pretvoriti u nešto jače i puno,puno više. Harry Styles je bio sve što sam ikada željela,ali isto tako je bio i ono što nikada nisam smjela dobit...
Nervozno lupkam nogom od pod nestrpljivo čekajući poruku. Došla sam doma u 1h te sam se uspijela otuširati,presvući u udobne traperice i džemper. Cijela u crnom izgledam kao da idem na sprovod. Jedino što ubija monotoniju su bijele superstar adidaske koje,naprosto,obožavam. Zvuk mog mobitela privuće moju pažnju te ga otključam ulazeći u poruku od nepoznatog broja. To je on.
Unknown- Stigaosam. Izađi. Hx Me- Stižem za 5 minuta 😊 Unknown- Ok. Čekamte. Hx
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Hx na kraju svake poruke me nasmiješi,ali nemam vremena za to. Ustanem s kreveta te obućem crnu jaknu na sebe i ubacim mobitel i ključe u džep od nje. Kosu u zadnji tren pustim iz pundže,jer već pomalo osjećam glavobolju. Polako se iskradem iz sobe te se tiho spustim niz drvene stepenice,koje na moju sreću ostanu tiho bez škripljenja. Nakon što napustim kuću počnem trčati poput luđaka kako bi što prije došla na kraj ulice gdje bi me Harry trebao čekati. Svijetla rasvijete mi daju pogled na visokog muškarca,odjevena u crne traperice i crnu košlju,kako stoji naslonjen na crni Range Rover. "Ti voziš Range Rover?!" viknem gledajući najljepše auto ikada napravljeno "Vidim da ga voliš"kaže s osmijehom na licu,vezajući kosu u pundžu koja mu tako dobro stoji da je to za poludjeti "Da volim? Obožavam!" ni sama ne znam zašto,ali bila sam zaluđena s tim autobomilom "Oh,imam privilegiju provozati te u tvom najdražem automobilu" na njegove riječi kimnem glavom stajajući ispred njega "Po prvi put ikada" nažalost nisam imala priliku provozati se u svom najdražem automobilu "Onda je čast još veća" njegove ruke se nađu na mojim leđima te privuće bliže k sebi "Ja nikada neću položiti vozački" znam da sam imala glupo mišljenje o tome,ali imala sam fobiju od toga "Zašto?" upita me ne odvajajući pogled s mojih očiju "Zato što me strah da ne poginem ili još gore,da ne ubijem nekoga" nema šanse da bih ja sjela za volan "Ja ću ti pomoći da pobjedimo tvoj strah" pobogu,zašto trošiti svoje vrijeme na mene? "Sretno s tim" nasmijem se shvaćajući da nema šanse da to uspije "Idemo li? Planiram te vratiti do 5h doma" baš me zanima gdje me vodi "Do 4:30 ja moram biti u krevetu. Dečki idu na posao u 5h" zbilja ne razumijem kako se mogu ustajati svako jutro tako rano "Dečki?" zbunjeno me upita "Najbolji prijatelji mog oca,koji se brinu o meni. Dođu mi kao stričevi. Vode teretanu" i hvala Bogu što ih imam u životu "Da,sjećam se da mi je Amy pričala kako morate raditi tamo od ponedjeljka do srijede jer ste izgubile okladu" ah,ta brbljava Amy "Ozbiljno,nepravedno smo izgubile" pokušaj da opravdam naš neuspijeh, padne u vodu s njegovim smijehom "Mjenjam teretanu. Moram gledati kako izgledaš s metlom u ruci" iz sekunde u sekundu njegov smijeh postane jači i jači "Ne budi zao,Styles" namrštim se glumeći nekakvu ljutnju "Oprosti, malena" nadimak mi nacrta osmijeh na licu i toplinu oko srca "Stvarno bi trebali krenuti" postalo je jako hladno što i je normalno za prosinac...
***
"Harry,ovo je predivno" moj pogled luta svugdje po jezeru koje izgleda tako mirno,tako predivno "Drago mi je da ti se sviđa. Kada bih ljeti bio ovdje s obitelji,majka me uvijek ovdje dovodila" tuga ispuni njegov glas dok mu je pogled usmjeren k velikom,predivnom mjesecu "Zašto više to ne radite?" upitam ga prvo pitanje što mi je palo na pamet "Moja majka se ubila kada sam imao 10 godina" njegove riječi stvore jezu u mom tijelu te se moje oči napune suzama "Žao mi je" tiho kažem bacajući mu se u zagrljaj. Izgledao je kao da mu treba. "Nema veze. S vremenom svladaš bol" njegove ruke oko mog tijela stvaraju toplinu u meni "Mene je majka napustila kada sam imala 3 mjeseca. Bila sam joj prevelik teret" iskreno ne znam dali ću to ikada moći preboljeti "Ona je na gubitku" nadam se da zbilja je tako "A moj otac je otet kada sam imala 4 godine. Policija ga je tražila dvije godine i tu su zaključali slučaj. No moji stričevi su plaćali dvojici detektiva da ga traže,ali i oni su odustali nedavno" izbacim sve iz sebe osjećajući se,odmah,bolje "Ja ti mogu pomoći. Znam par ljudi koji sve to mogu srediti" njegova ponuda me privuće te ju ne mogu odbiti "Hvala ti" sve da nađem svog oca...sve "Moj otac je....pa...možeš reći vragova desna ruka" okrutne riječi napuste njegova usta,pomalo šokirajući me "Sigurna sam da nije tako. To su teške riječi,Harry. Svi griješimo. Ljudi smo" stanem u obranu njegova oca "Braniš nepoznatog čovjeka. Zbilja si anđeo" i s tim riječima sam pala na njega...
