ŠAV

29.

Sve što sam u životu prošao i probao ništa nije bilo kao ovo. Ni onaj adrenalin koji sam osjećao vozeći motor, čak ni zadovoljstvo kad izliječim nekoga. Kad kažem pacijentu da je zdrav nije kao ovaj osjećaj koji sad osjećam. Ne znam kako bi to nazvao. Možda sreća, zadovoljstvo, spokoj ili unutrašnji mir. Osjećam se ispunjeno i to prvi puta u životu. To je nešto što se riječima ne može opisati. Taj osjećaj je nešto što morate doživjeti i osjetiti. Miris njene kose širi se po cijeloj sobi. Njena toplina mi u potpunosti godi. Barbarino spokojno lice nešto je najljepše što sam ikada vidio. Ona je tu i želim da zauvijek ostane tu. Pogled mi pada na njeno koljeno. Ožiljak je jedva primjetan, ali ja ga vidim, a siguran sam da ga i ona primjećuje. Pitam se što bi bilo sa mnom da se ona nije pojavila? Što bi bilo s njom? Gdje bi sada bila? Bi li bila u zagrljaju drugoga? Brzo izbacujem tu pomisao iz glave. Sad je tu kraj mene i to je jedino važno. Moja je. Polako otvara oči. Osmijeh joj se pojavljuje na licu čim me ugledala. Isti onaj osmijeh koji je imala i na onim fotografijama. Proklete fotografije. Ne nisam zaboravio na njih. One su tu negdje zakopane u mojoj podsvijesti i još uvijek mi ne daju mira. ˝Dobro jutro mala˝ šapnem joj. Taj predivan osmijeh joj ne silazi s lica. ˝Dobro jutro, lave moj.˝ kaže tiho. Lave? Odakle joj sad taj izraz? Nije ni bitno jer mi se sviđa. Glasno se nasmijem. ˝Lav? Hm, sviđa mi se.˝ kažem joj te je nježno poljubim. Uzvraća mi poljubac svojim nježnim i mekim usnama. Želim se ovako buditi svako jutro. ˝Koliko je sati?˝ upita me i s tim se pitanjem naša bajka prekida. ˝Sedam.˝ izgovorim bezvoljno. Ona samo kimne glavom i ništa ne govori već mi podari još jedan od onih svojih blistavih osmijeha. Njen osmijeh mi daje nade da ovoj bajci ipak nije došao kraj. ˝Znaš, lijepo je probuditi se kraj tebe.˝ izgovori, a mene u srcu stegne. Skrenem pogled s njenih očiju. Znam da sam kriv što nije iskušala ovaj osjećaj i prije. Što god sam napravio do sad u vezi nje pogriješio sam. Ne želim više pogriješiti. Želim da bude uvijek sretna. Da je ja činim sretnom. Vratim pogled na njene oči. Čeka da nešto kažem. ˝Oprosti˝ jedina je riječ koja mi izlazi iz usta. ˝Oprošteno ti je lave. A sad se diži!˝ kaže mi i ustaje s kreveta. ˝Gdje ćeš Barbi?˝ upitam je dok je gledam kako navlači donje rublje na sebe. ˝Idem pod tuš, a onda ću nam spremiti kavu.˝ kaže sa smiješkom i nestane u kupaonicu. Gledam u zatvorena vrata kupaonice i probam shvatiti što se upravo dogodilo. Ona ne žuri na posao. Želi da popijemo kavu zajedno. Pa mogu reći da mi se ovo sviđa. Zadovoljan i nasmijan uzimam tablet s noćnog ormarića. Skratit ću vrijeme čitajući vijesti dok se Barbi ponovno ne pojavi. Vijesti koje čitam nimalo me ne iznenađuju. Pa sinoć sam pred novinarima rekao da je Barbara trudna i naravno oni su to povjerovali. Budale. Ovo je dokaz da novinari gotovo nikad ne pišu istinu i da ne provjeravaju informacije. Čitam članak za člankom. Barbarina i moja fotografija kako je branim od novinara zasigurno je već obišla cijeli grad. Briga me. Nitko mi ne može pokvariti ovaj dan. Neću dopustiti da nam ga itko pokvari. ˝Još si u krevetu?˝ začujem Barbarin glas. Podignem pogled i ugledam pravu ljepoticu. Obukla je odjeću koju je sinoć imala na sebi. Naravno da je kad nema što drugo obući. Ne bunim se. Sad je moja i sviđa mi se kad se ovako pristojno obuče. Ono ispod odjeće je samo moje. ˝Mala, voliš zapovijedati?˝ pitam je te joj namignem. Približi se krevetu i zavodnički me gleda. Sagne se i približi mojim usnama. ˝Ako ne ustaneš piti ćeš kavu sam, a sigurna sam da to ne želiš. Zato ustaj doktore. Tebe čekaju pacijenti, a mene moje stranke.˝ odmakne se od kreveta te polaganim korakom izlazi iz sobe. Namjerno se tako ponaša i mrda svojom stražnjicom. Ufff. Zaboravio sam da je ta mala čisto zlo, ali moje zlo. Brzo ustajem iz kreveta. Nikad u životu se brže nisam otuširao i obukao. U kuhinji me dočekuje ugodan miris kave. Barbi sjedi za stolom i u ruci drži mobitel. Zagledana je u nešto na mobitelu. Mislim da i ona čita sve one sulude vijesti o nama. ˝Dušo, nemoj da te to brine.˝ kažem joj tiho i sjednem pored nje. Ona podigne pogled. ˝Zar je bilo potrebno da govoriš ispred novinara toliku laž?˝ upita me. Nježno je uhvati za dlan. ˝Da nisam rekao ništa ovi bi opet izmislili nešto treće, a ovako možemo glumiti i smijati im se u lice.˝ Spusti pogled na moje usne i time mi daje znak. Prislonim svoje usne njenima i nježno je poljubim. ˝Od sad pa na dalje neću nikome dopustiti da se miješa između nas. Neću nikome dopustiti da pokvari ono što imamo. Neću nikome dopustiti da te povrijedi. Preokrenut ću nebo i zemlju samo da ti budeš nasmijana i sretna.˝ izgovorim tiho. Opet onaj osmijeh dolazi na njeno lice. ˝Hvala ti doktore.˝ kaže uz osmijeh. Glasna zvonjava mog mobitela prekida naš razgovor. Pogledam na ekran. Filip. ˝Oprosti mala.˝ kažem Barbi i javljam se bratu. ˝Reci?˝ izgovorim. ˝Brate? Kakva su ovo sranja po novinama? Kog vraga izvodite?˝ čujem zabrinut glas mog brata. ˝Sve je u redu. Malo se igramo s novinarima kad se već oni s nama igraju.˝ odgovorim mu. ˝Vi ste ludi. Otac i majka cijelo jutro živčane po kući. Posvađali su se od jutros najmanje deset puta, a sam znaš da se rijetko svađaju. Ne razumijem koji je njihov problem, a što je najgore ne razumijem kakve igrice igraš s Barbarom. Želiš li je opet povrijediti?˝ govori Filip. Zašto svi misle da ću povrijediti svoju Barbi. Ona je trenutno sve što ja vidim u svom životu. ˝Filipe ne mogu sada razgovarati. Čut ćemo se.˝ kažem mu i prekinem poziv. ˝Jakove ja bi morala krenuti. Danas me kako vidim čeka naporan dan.˝ kaže mi i ustane. Pratim je kako nosi svoju šalicu u kuhinju te uzima svoju torbu u ruke. ˝Ja ću te odvesti.˝ izgovorim i uzimam svoje stvari. ˝U redu.˝ tiho kaže i na izlazu me uhvati za ruku. Boji li se ona onoga što je čeka kad izađe na ulicu? Onog što je čeka iza ovih vrata?