Ponekad stvari ne idu kako ih mi zamislimo. Ponekad se nađeš na krivom mjestu u krivo vrijeme. Znam da bi sve bilo drugačije kad bi malo bolje razmislila prije svojih postupaka, ali sad je kasno razmišljati o tome. Sad je gotovo i vrijeme ne mogu vratiti. Rado bi se vratila na početak priče. Naš početak. Od kad sam upoznala Jakova. Sve bi promijenila, vjerojatno ne bi bila toliko glupa i neke se stvari ne bi dogodile. Uzalud mi je sada razbijati glavu o tome. Vjerojatno se to sve moralo tako dogoditi. Dignut ću glavu i krenuti dalje. S Jakovom ili bez njega, život ide dalje. Jedino što neću više biti ona stara Barbara. Nikad više neću biti ono što sam bila. Jakov mi je pokazao da su neke stvari sasvim nebitne u životu dok one koje su bitne ponekad zanemarimo. Odluka koju sam teško donijela je ta da posjetim majku i da probam s njom popričati na normalan način, bez dernjave i ružnih riječi. Probat ću izgladiti stvari između nas.
Stojim ispred kućnog praga i razmišljam kako će majka reagirati kad me vidi. Kako god da će reagirati ja ću biti mirna jer sam barem pokušala izgladiti naš odnos. Pritisnem zvono na vratima i čekam. Puls mi ubrzava. Nervozna sam ali i dalje stojim uzdignute glave. Vrata se otvore te ugledam svog oca. Osmijeh mu se pojavi na licu baš kao i meni. “Bok tata.“ Pozdravim oca te čekam da se odmakne s vrata. “Bok srećo tatina. Ovo je iznenađenje.“ Kaže i pusti me u kuću. Sporim korakom uđem, a nervoza mi i dalje ne da mira. “Da. Došla sam posjetiti majku. Jeli kod kuće?“ upitam okrećući se po kući ne bi li je ugledala. “Lijepo od tebe da si nas odlučila posjetiti. Falila si nam. Majka je u dnevnom boravku. Čita one svoje lude časopise.“ Nasmijem se tatinoj izjavi i krenem u dnevni boravak. Želim što prije ovo riješiti i otići nadam se bez svađe. Ugledam majku kako sjedi na trosjedu i lista časopis. “Bok mama!“ viknem. Ona naglo podigne pogled i promatra me nekoliko trenutaka. Izgleda iznenađena time što me vidi. Samo kimne glavom i nastavi dalje čitati časopis. Još je ljuta na mene, a zapravo bi ja trebala biti ljuta na nju. “Mama možemo li popričati?“ upitam je te sjednem kraj nje. Spusti časopis i ponovno me pogleda. “Ako si došla da dam blagoslov tvojoj vezi, uzalud si došla.“ Kaže mi drsko. Ok. Ovo sam očekivala. “Mama možeš li me samo saslušati?“ upitam je i kad vidim da šuti ja samo nastavim “Gle znam da nismo dobro započele. U nekim stvarima se slažem s tobom, a u nekim ne. Vjerujem da je tebi isto kao i meni žao zbog nekih izgovorenih riječi koje smo rekle jedna drugoj. U pravu si mama, sve što ste mi ti i tata dali nisam zaslužila. Ponekad žalim što sam se rodila u bogatoj obitelji. Razmazili ste me. Uvijek sam se pitala kako je onoj djeci koja nemaju ovo sve što ja imam? Kako je nekome tko je gladan? Znam da ste naporno radili da bi ovo stekli i pružili mi sve kao na dlanu. Iskreno ne treba mi ništa od toga što ste mi poklonili. Ni stan, ni automobil. To su samo stvari. Ono što meni treba je razumijevanje i ljubav.“ Zastanem i pogledam u oca. Stoji naslonjen na do vratnik, prekriženih ruku na prsima i pozorno sluša što govorim. “Mama, sve što nam se u životu dogodi, dogodi se s nekim razlogom. Zamisli da sam se počela drogirati ili da sam upala u loše društvo. Ne znam, da nisam završila školu ili da sam bolesna.“ Zastanem jer vidim da majka želi nešto reći. “Zar si ti potpuno poludjela? Takve stvari nemoj ni pomišljati!“ povisi ton na mene. “Samo ti želim reći da sam mogla biti drugačija nego što sam sada i da postoje gore stvari u životu. To što ja nemam braće nisi kriva ti mama, ni tata, ni ja, a ni doktor Bassi. Tako je htio onaj gore.“ Uputi mi ljut pogled zbog toga što sam rekla. “Ne spominji tu obitelj u ovoj kući! On je kriv za sve. Mogla sam imati dvoje djece, a ti sestru!“ izgovori ljuto, a ja se nadovežem na njene riječi. “Ali mama imaš jednu kćer kojoj si potrebna. Shvati! Što god da se dogodilo ne možeš prošlost promijeniti, ali zato možeš budućnost. Samo želim da budete sretni kad sam i ja sretna. Je li to toliko teško mama? Je li teško biti sretan kad ti je vlastito dijete sretno? Veseliš li se nesreći vlastitog djeteta? Ako me imalo voliš pustit ćeš da budem sretna, pa iako to bilo i s Jakovom. Molim te razmisli i shvati da ima i gorih stvari koje se događaju i da nisi jedina. “ Ustanem i brzim korakom izađem iz kuće. Neću joj dopustiti da više išta kaže na ono što sam ja njoj rekla. Ne ljutim se na nju već je razumijem. Brine za mene, ali za neke stvari previše brine i gura nos gdje joj nije mjesto. Teška je, ali nadam se da će nakon ovog što sam joj rekla barem malo popustiti.
Bolnica je puna pacijenata od samog jutra. Ja ne znam što je ovo. Kao da se nad grad nadvila neka epidemija pa svi trče liječniku. Zapravo je tako već nekoliko dana. Poslu nikad kraja ili se to meni samo tako čini? Bilo mi je potrebno malo mira i tišine. Do sad sam poslom rješavao svaki svoj problem, ali više mi ni to ne odgovara. Sada bi mi više odgovarala tišina. Ili Barbara. Ne, ne želim razmišljati o njoj. Zbog nje se ovo sve i događa. Slika nje kako mi izgovara da me voli još uvijek mi je u mislima. Nisam ljut na nju već povrijeđen. Zaboljelo me kao da mi je nož zabila u leđa. Mislim da je naša veza od početka krenula u krivom smjeru. Maja, prokleti gad David, njena majka i sto drugih stvari koje su remetile našu sreću. Sve bih dao da se možemo vratiti na početak, ali to ne ide tako lako. Odlučio sam razgovarati s njom, ali sad još nisam spreman.
Na vratima se pojavi Mia. “Jakove imaš posjetu. Gospođa Torkar želi razgovarati s tobom. Kaže da je hitno i poprilično je uporna.“ Završi Mia i čeka moj odgovor. Gospođa Torkar? Što ona hoće sada? Ako me je došla vrijeđati izbacit ću je odavde kroz prozor bez obzira na to što smo na petom katu. Barbi? Da se nije njoj nešto dogodilo. Na tu pomisao mi se sledi krv u žilama. “Uvedi je odmah.“ kažem i odmah se pripremim na najgore. Nakon nekoliko trenutaka u ordinaciju ušeće gospođa Torkar s osmijehom na licu. “Dali je sve u redu s Barbarom?“ upitam ni ne pozdravivši je. Sjeda na stolicu ispred mene i dalje imajući smiješak na licu. “Dobar dan doktore Bassi. Barbara je dobro. Drago mi je da brineš o njoj, zapravo sam zbog nje i došla ovdje to jest zbog vas.“ Govori ona, a meni u potpunosti ništa ni je jasno. “Ako ste me došli vrijeđati ili …“ pokušam izgovoriti rečenicu ali me prekida. “Ne Jakove, nisam te došla vrijeđati.“ Kaže mi. Što je sada naumila? “Dobro, slušam. Kako vam mogu pomoći?“ upitam je i čekam da gukne već jednom zbog čega je ovdje. “Barbara i ja prije dva dana imale smo jedan razgovor. Ubiti ona je više govorila, a ja sam je saslušala. Hvala Bogu da sam je saslušala i shvatila što mi je htjela reći. Barbara samo želi biti sretna i ja joj više neću uskraćivati tu sreću pa iako bila sretna s tobom. Došla sam se ispričati. I ti si nečije dijete, a ja nikad ne bih htjela da se neko prema mojoj Barbari ponese kao što sam se ja ponijela prema tebi. Oprosti.“ Završi, a ja sam siguran da mi se na licu može raspoznati šok. Dali ja to dobro čujem? Priberem se najbrže što mogu. “Ovaj, ne znam što da kažem. Malo sam iznenađen ovime.“ Ne znam što bi joj drugo rekao. “Znam. Ja od tebe ne tražim ništa osim da moju kćer učiniš sretnom. A sad me ispričaj jer žurim na posao, a koliko vidim i ti imaš puno posla.“ Kaže te ustane, ali se zaustavi prije nego što otvori vrata. “I da, povukla sam tužbu protiv tvog oca. Ta priča je završena. Sada želim neku ljepšu priču između obitelji Bassi i Torkar.“ Kaže i ode. Ovo je prvi put da mislim kako je Lidija Torkar zapravo dobra žena.Hvala vam od ❤ što ste uz mene i što me pratite. Vaša Danny.
Instagram: danijelakos1
YOU ARE READING
ŠAV
RomanceSamo jedan šav bio je dovoljan da se Barbara zagleda, ni manje, ni više već u doktora. Ne, to nije bio bilo kakav doktor. Ne onakav kakvog bi svatko očekivao u ordinaciji. Ne onaj sa sijedom kosom, brkovima i naočalama koje samo što ne ispadnu s vrh...