Samo jedan šav bio je dovoljan da se Barbara zagleda, ni manje, ni više već u doktora. Ne, to nije bio bilo kakav doktor. Ne onakav kakvog bi svatko očekivao u ordinaciji. Ne onaj sa sijedom kosom, brkovima i naočalama koje samo što ne ispadnu s vrh...
Dani su sporo prolazili. Prošla su tri dana otkako sam izazvao tučnjavu u klubu. I dalje mi nije žao zbog toga. Ubio bi onog kretena koji se umiješao između Barbare i mene. Neće je nikad dobiti. Barbara mi se nije javila od tad. Nisam ni ja njoj. Oboje smo držali distancu jedan od drugoga. Možda ona čeka da joj se javim, ali ne mogu. Ne još. Nedostajala mi je. Sve njezino mi je nedostajalo. Njena drskost i prljav jezik također su mi nedostajali. K vragu. Ne mogu bez nje. Novine pišu sve i svašta o meni, ali sam si sam kriv za to. Ovaj put ih ne optužujem za ništa. Neka pišu. Što ću prije ostati imun na njih bit će bolje za mene. Ova tri dana proveo sam na poslu. To me jedino spašava. Umiruje me, ali ne onoliko koliko me moja Barbi zna umiriti. K vragu. Opet razmišljam o njoj. Zaludila me je i ne mogu o ničem drugom razmišljati. Otrovan sam njome. Ne mogu si pomoći. Otvaram ladicu i iz nje izvadim one proklete fotografije na kojima su nasmiješeni onaj gad i moja Barbi. Pitam se zašto ih do sada već nisam uništio, bacio i zaboravio? Kog će mi vraga to? Bacim ih i one se rasprsnu po cijeloj ordinaciji. Ne nije mi lakše, nimalo. Trgne me kucanje na vratima, a zatim vidim Daniela kako ulazi. “Što je to?“ upita me on gledajući u fotografije koje su bile rasute po podu. “Ništa.“ Kažem mu i bijesno kupim sve s poda. “Čekaj? Ti se još zamaraš s tim?“ upita me. Prostrijelim ga pogledom i vratim fotografije u ladicu. “A nisi se zapitao kako je Barbari bilo kad te gledala kako se ljubiš s Majom? Kad je gledala vaše fotografije u novinama? Kad si je nazvao kurvom?“ kaže mi. Vrtim film unatrag i prisjećam se toga. Svaki put mi je oprostila. “Ništa, ha?“ upita ponovno. U pravu je. „“Dobro je. Pobijedio si. Što trebaš?“ sad ja pitam njega. Želim promijeniti temu. “Došao sam vidjeti čime se baviš i da li si za ručak?“ kaže. Dobro bi mi došlo da izađem malo. Zabio sam se u ordinaciju i nisam izlazio iz nje posljednja tri dana. “Ok. Može.“ Odgovorim svom najboljem prijatelju. Presvučem se na brzinu. “Hoćemo li?“ upitam ga, a on kimne i izađe iz ordinacije.
Parkirali smo ispred restorana u kojem smo uvijek ručali za vrijeme pauze. “Nije li ono Barbarin automobil?“ upita me Daniel gledajući parkiran auto malo dalje od nas. O krasno. “Idemo negdje drugdje na ručak.“ Kažem mu i sjedam ponovno u automobil. “Kukavico“ kaže mi Daniel i ne bazirajući se na mene krene prema restoranu. Ok. Sad me je počeo živcirati. Ne preostaje mi ništa drugo nego da pođem za njim. Ulazim u restoran i tražim Barbi pogledom. Želim je vidjeti i raščistiti stvari između nas. Konačno sam je ugledao, ali bolje da nisam. Stegla me je snažna bol u prsima kad sam vidio tko je s njom za stolom. David. Ona ruča s tim gadom nakon svega. Ne mogu više. Predajem se. Stojim tamo kao kamen. Ne mogu se pomaknuti. Zašto? Zašto to radi? U tom trenutku ugleda i ona mene. Lice joj u sekundi problijedi. Nisam imao snage više. Okrenuo sam se i otišao. Brzo koračam prema svom automobilu. “Jakove?“ začujem njen glas iza sebe. Ne okrećem se. Ne mogu je više gledati. “Jakove, stani molim te! Mogu objasniti.“ Kaže i pojavi se ispred mene. Sprječava mi da uđem u automobil. “Miči mi se s očiju.“ Kažem joj najtiše što mogu. Suzdržavam se. Zadavio bi je. A ako mi se ne makne to ću i učiniti. “Samo me saslušaj“ kaže. Vidim da se trese. Ima se i zbog čega tresti. “Ponovit ću ovo još jednom i poslije toga ne odgovaram za posljedice. Miči mi se s očiju!“ kažem joj stisnutih zuba. Trenutak gleda u mene i tad se odmakne. Ovaj put je lako odustala. Otvorim vrata automobila i sjednem u njega. Dok čekam da Daniel napravi isto još jednom je pogledam. Vidim joj suze u očima. O ne nećeš! Zna da sam slab na njene suze. To namjerno radi. Oblikuje usnama riječi volim te i tad me slomi.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Dani na poslu bili su mi užasni. Nisam mogla prestati razmišljati o Jakovu i tome što se iz događalo u klubu. Tri dana su prošla otkako se nismo vidjeli ni čuli. Boljelo me njegovo ponašanje, ali s druge strane sam razumjela njegovu ljubomoru. I ja sam isto bila takva. Njega gledati u blizini druge bila je prava muka. Ok. Ne želim o tome razmišljati. I onako sam jadna zbog svega. Začujem kucanje na vratima svog ureda. “Uđi“ viknem. Na vratima se pojavi David. David?! Živci mi odmah podivljaju. Kog vraga on radi ovdje? “Što ti radiš ovdje?“ upitam i ustanem. “Prije nego išta kažeš i otjeraš prvo me saslušaj“ kaže i priđe korak bliže. Dignem ruku i dajem mu do znanja da ne prilazi. “Imaš jednu minutu i odlazi.“ Kažem mu. Modrica mu je još vidljiva na licu. Uopće mi nije žao što je dobio batine. Što je tražio to je i dobio. “Došao sam se ispričati i pozvati te na ručak.“ Molim? Dali se on šali? “Možeš se i ovdje ispričati“ kažem mu. “Barbara, samo ručak i onda me više nećeš vidjeti. Samo to te molim.“ Kaže on i gleda me tužnim pogledom. Oh, Bože što da radim? “Evo obećavam.“ Kaže mi. Ok. Ako će me pustiti na miru onda idem. “Ok. Ali uz uvjet. Ja idem svojim autom. I ako išta pokušaš neće dobro završiti.“ Upozorim ga, a njemu se osmijeh pojavi na licu. Uzmem torbu i izađem iz ureda.
U restoranu nije bilo puno ljudi s obzirom na to da svi ovdje ručaju za vrijeme pauze. “Ok. Slušam. Imaš petnaest minuta i nakon toga te više ne želim vidjeti.“ Kažem mu i pretvorim se u uho. “Barbara žao mi je što je sve tako ispalo. Znam i sam da sam pogriješio. Htio sam samo porazgovarati s tobom.“ Slušam ga što govori i sve mi se čini da nimalo nije iskren. On nastavlja dalje pričati, a ja ga ne slušam. Samo kimam glavom. Pogled mi poleti prema ulazu restorana i tad mi srce stane. Jakov? Stoji na vratima i gleda ravno u mene. Lice mu je blijedo. O ne! Hladan znoj me oblio. Što sam to napravila? Jakov se samo okrene i izađe. Brzo potrčim za njim. “Jakove?“ zazovem ga. Ne okreče se samo korača prema svom automobilu. Požurim i prepriječim mu put da uđe u automobil. “Jakove, stani molim te! Mogu objasniti.“ kažem mu. Pogled mu je pun bijesa. “Miči mi se s očiju.“ Izgovori tiho. “Samo me saslušaj“ kažem mu. Osjećam kako mi se tijelo trese. Raspadam se dok ga gledam ovakvog. “Ponovit ću ovo još jednom i poslije toga ne odgovaram za posljedice. Miči mi se s očiju!“ kaže stisnutih zuba. Ovako nećemo ništa riješiti. Gledam ga još malo i odmaknem se. Suze mi se same od sebe nakupe u očima. Jakov sjedne u automobil i još jednom me pogleda. Ne preostaje mi ništa drugo. Tiho izgovorim riječi volim te. I dalje gleda u mene. Odjednom makne pogled s mene i pokrene automobil. Ništa više ne osjećam. Bez njega sam ništa.
