Pozovi Me U Smrt (FWC)

Prolog

Bosa djevojka hodala je po već otpalom, suhom i sivom lišću. Ne čuje se ni zvuka, osim pomalo sablasnog šuštanja lišća pod njenim izranjavanim nogama. Tragovi ogrebotina na njenim tankim listovima preciznih su ravnih linija, što je apsurdno. Nijedna životinja, a ni čovjek ne može napraviti tako ravnu liniju.

Raščupane kose, umrljane krvlju i isparane haljine, djevojka je ubrzala korak. Bila je prestravljena, što zbog osjećaja dezorijentiranosti a što zbog mraka. Razmišljala je kako će najbrže presjeći put kako bi se vratila kući. Samo je htjela biti u toplom okruženju i željela je svjetlost. Ne, žudjela je za njom. Već je počela osjećati kako drhti i kako ju oblijeva hladan znoj, no nije si mogla pomoći. Drhtavim rukama pokušala je obrisati znoj s čela, no koliko je god pokušavala samo se još više znojila.

Zatim je potrčala, slušajući svoj nagon, ali ne i razum jer je zašla ravno u središte šume gdje su grane priječile svaku mogućnost prolaska. Sad se već skroz pogubila. Osvrnula se. Nema ni mjeseca ni zvijezda da joj budu orijentacijska točka. Otrgnula je dio isparanog dijela haljine i zavezala ga za jednu golu granu. To bi moglo pomoći, pomislila je.

Nastavila je laganim hodom, stalno se osvrćući, pa potrčala a nakon dugo trčanja napokon zastala. Iako je stala i iako je šuštanje lišća prestalo, osjetila je kako je još netko tu. Sad ju je već hvatala panika. Onaj podrapani dio haljine što se njihao pod vjetrom na grani govorio joj je kako je opet na istome mjestu. Očajnička suza kliznula joj je krvavim obrazom.

Bila je bespomoćna, a ponovni pokušaj bijega bio bi gubitak vremena. Ono što je tamo moglo bi ju svakog trena zgrabiti, pomislila je. Osim šuštanja u blizini čula je svoje isprekidano disanje i jake udarce srca. Bila je izvan sebe. Osim toga, čula je nekakvo šaputanje, nalik dječjem. Šaputanje je bilo uglazbljeno šuštanjem lišća i ponekim hukom sova. Ne! Nije moguće. Ne može si to umisliti, nije luda! Tada je šuštanje postalo glasnije, ali nigdje nikog nije vidjela. Bila je sigurna da nešto ide prema njoj. 

Zatrčala se, ali bila je spora, skoro pa paralizirana. Spotaknula se o zakržljalu grančicu i pala. Bez prevelikog razmišljanja prevrnula se na leđa i unatrag se odšuljala. Od šoka nije mogla zvuka ispustiti, a tako je očajnički htjela vrištati. Suludo, no lakše bi se osjećala kad bi sav svoj strah izbacila iz sebe.

Tama se izdigla nad njom i tog trena u pozadini se opet oglasila sova ili neka slična noćna ptica. Konačno je zavrištala i skupila se u položaj fetusa štiteći glavu rukama, predavši se sudbini. Tama joj se pojavi pred očima i od tog trena nestane zvuka. Kad se opasnost povukla, djevojčino tijelo ostavljeno je potpuno krvavo, a lice netaknuto, blijedo kakvo je i imala. Tad otvori oči i pogleda ravno u mene praznim dupljama ispunjenim samo crnilom. Buljila je kao da očekuje da joj dušu predam. Ali, prepoznala sam to lice i tu crvenu kosu.

Ta djevojka... Ta samdjevojka bila ja! Mrtva ja. 

A/N

Ovo je moja nova a i prva priča koju želim objavljivati na Wattpadu

Puno bi mi značilo ako biste čitali i ostavili komentar

Prije nego počnem objavljivati dalje, želim znati koliko bi ljudi nastavilo pratiti priču :D

Ako vas bude, poglavlja će ići svaki petak/ili subotu :D