Pozovi Me U Smrt (FWC)

2. Bespomoćna

Tri godine su i više nego dovoljne da se čovjek promijeni do neprepoznatljivosti. Doslovno. Sjećam se Britt otkako smo bile klinke. Bila je niska, bucmastija i dječački ošišana. Sjećam se kako bi je poznanici uvijek štipali za obraze, što je ona mrzila. Tete u dućanu, koje je nisu poznavale, često su joj znale govoriti kako je lijep dečkić, pogotovo one koje su radile na odjelu s odjećom.

Sada se više nisu mogli zabuniti. Više nije bucmasta ni nezgrapno niska, a kosa joj je dovoljno narasla.

Ven smo zatekle u pekari pokraj teretane gdje trenira odbojku. Ta se nikad neće promijeniti. Začudila se kad nas je zatekla. Vrećica je bila pretrpana slatkom hranom, njenom najdražom. Suspregnula sam cerek kad je nespretno pokušala sakriti je od nas dvije. Voljela sam tu njezinu smotanost, i hiperaktivnost u nekim situacijama. To što smo skroz različite, zapravo je dobra stvar.

Ven je vjerovala u sudbinu, dok sam ja više vjerovala u ono „Dobiješ, što zaslužiš". Voljela je popularnu glazbu i ponekad bi me tjerala da je slušam, dok sam ja više bila naklonjena rocku. Također, voljela mi je sastavljati odjevne kombinacije od svoje šminkerske robe, nije voljela moje široke majice i obične traperice. Morala sam joj nekad udovoljiti. Uvijek je bila tvrdoglavija od mene.

Nije mogla vjerovati da se Britt vratila. U čudu je razrogačila oči i otvorila usta kako bi zaustila, ali glas nije izlazio. Nasmiješila sam se.

„Nećeš me zagrliti, bucko?!" Britt nije imala problema s iznenađenjima. Prošlo je par trenutaka dok Ven nije shvatila što je rekla, a onda joj se našla u zagrljaju, gotovo plačući od nevjerice. Još i prije nego je Britt otišla, sve tri smo bile nerazdvojne. Toliko smo vremena provodile slušajući naše gluposti, pišući zajednički dnevnik i uživajući u tada nama zabranjenim stvarima poput odlazaka u klubove. O, da, dobra stara vremena.

„I, molim te, pojasni mi kako si se odlučila trenirati? Ne mogu te nikako povezati sa sportom." Nasmijala se. Zapravo, ni ja nikad nisam saznala pravi razlog. Opravdavala se kako joj je važno dobro izgledati samoj sebi i kako će možda tako imati više sreće u pronalaženju novih ljubavi. Djelomično sam joj vjerovala, to je samo jedan od razloga zašto to želi. Međutim, sigurna sam da se tu krije veći razlog.

„Odlučila sam sama sebi dobro izgledati. Dosta mi je mlitavog trbuha i manjka kondicije. Vjeruj mi, uspušem se cijela dok dođem do svog kata." Slegne ramenima, a Britt sumnjivo zaškilji. Zatim uputi pogled meni, nisam znala što bih, poput Ven slegnem ramenima. Reći će nam kad bude spremna, ili ćemo možda i same saznati.

To da se uspuše do trećeg kata je istina, zato što se i ja sama umorim. Svjesna sam da mi je kondicija u debelom minusu, a ništa nisam poduzela u vezi toga niti planiram. Znam da bi St.Anthony Park bio savršen za rekreaciju, svejedno nemam dovoljno jaku motivaciju.

„Recimo da ti vjerujem." Naposljetku reče. Nije ju htjela gnjaviti, ne mogu je kriviti. Ne želi svađu odmah čim se vratila. Te svađe bile su dosta česte u našem prijateljstvu zbog različitih mišljenja koje nikako ne nailaze na zajedničku točku.

„Ali morate priznati da izgledam kao sportaš." Ponosno izjavi, otkopčavajući sivu trenirku kako bi ukazala na novonastale promjene.

„Da, kao onaj umirovljeni." Rečem, zafrkavajući je. Nekad pomislim da sam toliko smiješna sa svojim sarkastičnim komentarima da ne shvatim koliko povrijedim nekoga. Znala sam da se Ven ne ljuti. Štoviše, smatra moje šale urnebesima.

„Alaney!" Britt mi uputi prijekorni pogled. Meni je to bilo užasno smiješno da nisam mogla zadržati ozbiljnu facu. Pogledala sam u Ven koja se trudila, za razliku od mene. Znala sam kako umire od želje da pojede one krafne. Čak sam i ja umirala za nečim kaloričnim.