Pozovi Me U Smrt (FWC)

19. Ne igraj se Boga

Heej, ne znam što je bilo s prošlim poglavljem i jeste li ga uspili pročitati. Uglavnom, Wattpad je štekao i nije želio da ga objavim pa sam morala iljadu puta brisat i postavljati. Nadam se da sad neće biti tako. Imam još dva poglavlja spremljena unaprijed. Još malo pa kraj :))

Uživajte u čitanju

Ostavite usputne i mišljenje na kraju obavezno <33

Tjedan dana kasnije

Tjedan dana je prošlo u konstantnom otvaranju Whatsappa, Messengera i ostalih aplikacija i bezuspješnih pokušaja slanja poruka koje sam na kraju sve obrisala i poželjela da mogu vratiti vrijeme. Sve do sad nisam bila svjesna kako tišina može biti najgori mučitelj. Usamljenost me izjedala malo po malo i naši su mi razgovori sve više i više nedostajali. Iako toga nije bio svjestan, Aiden je ostavio jak dojam na mene, a trenutačno stanje veliku rupu u srcu. Posljednja noćna mora mi je rekla kako bih reagirala da ga izgubim na bilo koji način. Osjećala bih se prazno, moglo bi se reći. Tu činjenicu dovoljno dokazuje i to što neprestano vrtim san iznova i pokušavam promijeniti tok i izbjeći pucnjavu. Međutim, ne uspijevam.

Spodoba se nije pojavljivala. Još. Mislim da sam i više nego spremna da se suočim s njom i sa stvarnošću i da konačno naučim nešto korisno od nje. Ako mogu izbjeći smrt, onda je krajnje vrijeme da mi pokaže kako. Imala sam čudan predosjećaj da još nije kraj, a posljednja noćna mora me na to i podsjetila. Ne znam koliko je prošlo vremena otkad se nisam budila u znoju, boreći se sa snom i svojim mislima. Dala mi je vremena da se saberem, a sad me podsvijest ponovno upozorava. Nešto će se dogoditi, u to sam sigurna.

Zaboravila sam kako je profesor McDonovan i njegov glupi marketing zapravo dosadan. Pokušavala sam ignorirati njegove smiješne dosjetke i odlutati u neki svoj svijet. Nisam uspjela. Toliko je naporan da mi njegov glas ometa misli. Nisam znala da je to uopće moguće. Pričao je o pravilima odijevanja na radnom mjestu i o svakakvim klijentima s kojima bismo se mogli suočiti. Pričao nam je kao djeci u vrtiću, pola razreda je već imalo neki posao i sve ovo što on govori su znali. Čak i ja, koja nikad nisam radila, sam znala osnove i znala sam što bih napravila da mi se nešto od toga dogodi. Čista logika, pomislim.

Svi su šutjeli, osim štreberice Ashley. Neprestano je dizala ruku na svaku profesorovu pauzu između pričanja. Preokrenula sam očima jer njezina su pitanja za ubiti se. Mislim da se i McDonovanu smračilo. Morao je objašnjavati ono za čime nije bilo potrebe. Nije mi dugo trebalo da spojim dva i dva i shvatim kako joj logika nije jača strana. Nije ni čudo da ima odlične ocjene kad nabubeta napamet. Ljudi nikad neće shvatiti da pamet i ocjene ne spadaju pod isti koš.

„Wade, ploča je ispred tebe, ne iza." Opomenuo me je, na što sam se automatski okrenula i podarila mu kiseli smiješak. Gledao me s iščekivanjem da opravdam svoje okretanje. Zar se čovjek ne može okrenuti i osvrnuti po razredu? Bila sam raspoložena za našu prepirku, ali sam se pokušavala obuzdati. Zašto sam morala sjesti u prvu klupu?

„Mislila sam da je sat iza." Opravdala sam se iako sam dobro znala da se sat nalazi pored ploče, zato da spriječi učenike da se okreću. Nije mi povjerovao, pa sam frustrirano izdahnula.

„Nešto je zanimljivo iza kad se stalno okrećeš i ometaš druge?" Ometam druge? Okej, smiri se. Izdahnula sam i ponovno se okrenula, ovog puta slučajno razmijenivši pogled s Aidenom. Namrgodio se i podigao ramena, držeći sivi pogled na meni.

„Pa, da. Mislim da je zanimljivija i mrlja na onom zidu od vašeg predavanja." Pokazala sam na mrlju koju smo Aiden i ja tijekom jednog sata stvorili slučajno. Pod tim mislim da mi je pokušao uzeti kemijsku olovku kako bi nešto napisao, ja mu je nisam dala i slučajno je tinta završila na zidu.