Pozovi Me U Smrt (FWC)

1. Preživjeti

Siječanj 2016.

Osjećaji su klizili jedan za drugim, konstantno se izmjenjujući, savršenim ritmom poput onog na prozorskom oknu. Samo što su te savršene kapi kiše ispirale prljavštinu s nj. Moje suze nikako nisu doprinosile boljem raspoloženju ili nekakvom olakšanju, štoviše samo su pogoršavale. Samoća, tuga, bol. One emocije što paraju čovjeka na dva dijela. One što nikad ne odlaze, čak ni nakon toliko vremena. Uvijek će se probuditi.

Mrtvu tišinu parali su moji jecaji koje sam neuspješno pokušavala prigušiti.

Nikad ne uspijevam. Zašto i bih?

To je faza odrastanja, kažu. Ljudi dođu i odu. Ne! Odrastanje služi da shvatimo kako ih zadržati. Očito padam taj test. Što me podsjeti na sve one ljude koje sam kroz ovih osamnaest godina izgubila. Neke svojom krivicom. Više ih ne mogu izbrojati na prste ruke, a kamoli noge. Takvu tugu ne mogu ignorirati. Usamljenost, najgore što vas može snaći.

Kad si sam sa svojim mislima, svašta ti prolazi glavom. Mene stalno podsjeća koliko sam zaista loša osoba.

Rastajući se s Noelom, nisam znala da će do svega ovoga doći. Plan nikako nije pošao onako kako sam se nadala. Duša mi se neprestano para, gotovo da to mogu i osjetiti što je apsurdno. Ne želim da me boli. Ne želim da bude ovako. Ali, tko me pita što ja želim?

Pokušali smo biti nešto što nikad nismo ni bili, misleći da se to neće odraziti na dugogodišnje prijateljstvo. Prije svega, bio mi je najbolji prijatelj. A što smo sad?

Ako se igraš vatrom i misliš da ćeš proći bez opekotine, naivan si. Životna lekcija koja je potpuno pogrešno protumačena.

Prolazak kroz patnju ne bi trebao biti toliko težak. Ustaneš, popraviš šminku, ostatak odglumiš. Uvijek je bilo tako. Borac si, proći ćeš to. Uzdignut ćeš se iznad svake nevolje, nećeš pokleknuti ni sjediti zarobljen između četiri zida. Tako to ne ide. Ne ovog puta.

Stojim ispred ogledala, gledam svoj ispijen odraz, oči jedva da sam i mogla primijetiti. To nisam ja. Ta djevojka u odrazu ne mogu biti ja. Suze su mutile vid, protrepćem kako bih ih odagnala.

Očekivala sam njegovu poruku. Bilo što. Nešto što će mi reći da nisam sama u ovome. Nije mu stalo, ili mi daje vremena da se saberem. Kvragu! Olakšalo bi puno toga. Nije išlo, i nijedno od nas nije krivo. Zašto se onda ne javlja?

Ne treba mi žensko društvo. Ne trebaju mi da govore kako su svi oni isti i kako je on kreten jer ne vidi što ima pored sebe. Samo mi treba razgovor s najboljim prijateljem. Što god on bio sad.

Udahnem. Zadržim suze za sebe. Krajnje je vrijeme da prestanem plakati. Znam da ću to najbolje postići ako si skrenem misli i prestanem samu sebe opominjati. Umjesto toga, odlučila sam igrati poput Noela.

Moja tehnika na početku je djelovala mizerno u usporedbi sa svim savjetima koje sam dobivala ili pročitala. Ali, funkcionirala je. Bol je svakim danom blijedjela, a tuga gotovo da se i nije mogla iščitati s mojeg lica. Stvarno je uspijevalo.

Ne mogu reći da nisam zbunjena. Neka pitanja i dalje kruže mojim mislima, pretpostavljam da je i to dio preboljavanja. Onaj očaj s početka dok sam htjela Noela vidjeti bez obzira na okolnosti, jenjavao je.

Sada, nakon tri tjedna od rastanka, shvaćam koliko sam se jadno ponašala. Nisam ga mislila zatrpavati porukama kako ne bi pomislio da osjećam nešto što nisam nikad. Nikad ga nisam mogla gledati kao dečka, on je to dobro znao. Isto je vrijedilo za mene.

No, u stanju očaja, nakon toliko godina provedenih neprestano u zajedničkom druženju, dva dana bila su pakao bez njega. Noel mi je, praktički, poput obitelji. A dan bez obitelji je izgubljen dan.