Pozovi Me U Smrt (FWC)

13. Ti si moj najbolji prijatelj

Heej evo poglavlje

Malo je kraće, nemojte zamjeriti, i meni malo posebnije od svih drugih

Spremate li se za Doček sutra? Gdje planirate i s kim? (ako vam se da, napišite)

Može usputni, i iskreno mišljenje? <33

Love ya i uživajte u čitanju :DD

Točno su dva sata Noelu trebala da odgovori na one moje silne poruke ispričavanja. Nisam se osjećala krivom niti sam se osjećala kao da mu se trebam ispričati, no naš trenutno nategnuti odnos je to trebao. Trebalo se naviknuti na novo staro prijateljstvo. Naše prijateljstvo nikad nije bilo savršeno, no međusobno smo se poštivali i jedino je to bilo bitno.

Noela poznajem oko deset godina, otkad su se njegovi doselili ovdje, i u periodu od tada do danas nije bilo mjeseca koji bi prošao bez svađe. Nije baš da smo se svađali svaki dan, ali bilo je često. Barem za moje pojmove. Međutim, te sitnice su nas oboje izgradile i učvrstile naše prijateljstvo.

Mogu reći da bez njega nisam postojala, odnosno ona prava ja nije postojala. Izbjegavala sam graditi prijateljstva jer su me ljudi izbjegavali, ismijavali ili se, zbog meni nepoznatog razloga, prestali družiti sa mnom. Nisam znala radim li išta krivo ili sam im jednostavno nezanimljiva. Ta godina bila je godina podizanja zidova i prodavanja lažnih osmijeha. Bilo je grozno sjediti svaki dan u svoja četiri zida znajući da nemaš nijednog prijatelja koji će te pozvati van ili ćeš ga ti pozvati van. Dane bih provodila u svojoj sobi, slušajući glazbu ili čitajući neku dobru knjigu jer je Grace bila premala da bih nju mogla izvesti igdje. Zapravo, roditelji nisu vjerovali da ću biti sposobna za tako nešto s osam godina, plus što je Grace bila upola mlađa. Smatrali su da ću nas obje ubiti ili da bi nas, pak, netko mogao oteti.

Otmice su ovdje, u Ordenu, prava rijetkost. Možda zato što svak' svakoga poznaje i jer je nemoguće oteti dijete u malenom gradu i proći neprimijećeno. Ne znam možda se i događa, ali grad ne želi govoriti javno o tome. Vjerojatno žele sačuvati ugled, privesti osumnjičenika i pustiti građane da žive mirno.

Kako god bilo, život u Ordenu je lijep, i to ne kažem samo ja već se i Noelova obitelj slaže s tim. Pretpostavljam da im nije bilo lako odseliti se iz Memphisa ovdje. Tennessee je daleko, na istočnom dijelu Sjedinjenih država, i trebalo im je više sati kako bi stigli u Orden. Orden je smješten na istoku Amerike. Mnogi ni ne znaju da postoji. Također je smješten na samoj granici sa Floridom i Georgijom, tako da pripada tim dvjema državama.

Možda se Noel ne sjeća zima u Memphisu, no pretpostavljam da bi mu se bilo još teže prilagoditi da se kasnije doselio. Zima kad se obitelj Ellis doselila, upamćena je kao najtoplija do tad. Kiša je padala gotovo svaki tjedan, pa je zrak bio topliji upravo zbog te vlage. Te zime nije pao snijeg ni za Božić, što je meni bilo čudno. Bila sam naviknuta da bijele pahulje gledam svakog Božića iz topline svog doma. Tu i tamo bih u dvorištu napravila snjegovića, ali bi mi ubrzo dosadio pa bih ga srušila jednim udarcem noge. Uvijek sam bila više ljetni tip, nekako mi je toplina bila draža ma koliko god je znala biti nesnosna. Ljeti bismo na par tjedana otišli na Floridu, točnije kod naših djeda i bake koji su tamo živjeli u jednom malom mjestu pored plaže Key West.Otkad znam za sebe taj dio godine mi je oduvijek bio najdraži.

Sada je kišilo i unatoč tome što do svakog kraja grada mogu doći za dvadeset minuta pješice, odlučila sam se za vožnju autobusom. Nije mi u cilju danas pokisnuti i prehladiti se. Moji roditelji mogli bi se složiti da sam ekspert za najbrže prehlađivanje ikad. Ipak mislim da su oni krivi za to, da me nisu uvijek navlačili s dodatnom odjećom, ne bih bila toliko osjetljiva na vremenske promjene. Sjećam se odlazaka na izlete i mojeg prenatrpanog ruksaka; od šala do čarapa, sve sam imala.