Pozovi Me U Smrt (FWC)

16. Mračna strana

Heej ljudi, kako ste?

Evo novo poglavlje danas malo ranije jer rokovi stižu i idući mi je tjedan pretrpan pa moram učiti sve živo :( Al kad se sjetim ispita u drugom mjesecu sjetim se da će brzo proći jer imam svašta za raditi, bit ću zauzeta učenjem ili odlaskom na polaganje ispita uuf.

Uživajte u poglavlju i obavezno mi ostavite usputne i iskreno mišljenje na kraju <3

Kad sam prišla kući, poželjela sam odmah skinuti šminku i osvježiti se. Osjećala sam se iscrpljeno i pospano iako sam već popila svoju jutarnju kavu. Istovremeno, bilo mi je drago što sam Ven rekla istinu, pa barem polovično. Kad sam vidjela pogled pun razumijevanja, sa srca mi je pao ogroman kamen i sreća je zavladala cijelim mojim bićem. Nije me brinulo što će se iduće dogoditi. Jedino mi je bilo važno steći natrag njihovo povjerenje i napokon sam uspjela. Riješila sam to bez ikakvog uplitanja drugih ili usputnih komentara.

Još uvijek ne vjerujući, uletjela sam bez razmišljanja i krenula prema kupaonici. Zaustavila sam se na vrijeme kako bih primijetila da je Grace opet stigla ranije iz škole. Pitala sam se zbog čega opet. Ako bi se dogodilo da ode u školu, uglavnom bi se vratila ranije uz izlike da je nešto boli. Zaokrenula sam očima, pripremivši svoje živce na opravdanja koja sam već tisuću puta čula.

„Imaš gosta." Iznenađeno sam podigla obrvu, a ona mi nije rekla ništa više. Danas smo nešto nervozni, pomislim kad odjuri u svoju sobu.

Ušavši u kuhinju, ugledala sam Aidena kako sjedi za stolom, pridržavajući glavu. Izgledao je otužno. Opet pokazuje onu svoju odsutnu stranu. Pitala sam se u čemu je problem i je l' se nešto dogodilo. Stajala sam pored vrata, pridržavajući ih rukom dok me nije primijetio. Uputio mi je nekakav slabašni smiješak, pa sam se bez ustručavanja približila i sjela pored njega.

„Nisi dobro." Rečem, davši mu do znanja da mi može reći štogod ga muči. Valjda je znao da mi se može obratiti za bilo što. Toliko mu dugujem.

„Ne." Kaže i podigne pogled. To je bilo sve što je rekao pa sam se zapitala trebam li postavljati pitanja. Nisam dobra u ovakvim situacijama, ali bih mu voljela pomoći. Željela sam biti tu kao i svaki put dosad kad je on bio uz mene.

„Nisam dobra u ovome, Aidene. Reci mi što te muči.", potapšala sam ga po leđima, „Molim te. Dopusti da ti pomognem." Nisam sigurna jesam li rekla išta što bi ga potaklo da mi se otvori. Pretpostavljam da želi razgovarati o tom čim je došao k meni.

„Razmišljaš li ikad kako je to kad imaš nekog tko te razumije i tko ti uzvraća ljubav? Znaš li kako je to?" Njegovo me pitanje izbacilo iz takta i nisam znala što bih trebala odgovoriti, a da ga ne povrijedim. Uz to, nisam ni znala na što točno cilja.

„Kako to misliš? Imaš ljude koji te vole i razumiju. U čemu je problem?" Uzvratim protupitanjem.

„Razmišljaš li ikad kako je to?" Ponovio je, ovog puta ton glasa se činio nervozniji.

„Aidene, imam takve ljude kraj sebe." Uzvratim nervoznim smiješkom.

„Misliš na Ven? Onu kojoj ne smiješ ništa reći i kojoj neprestano lažeš? Na tu Ven misliš?" Podigne obrvu. Nisam ga razumjela i ne znam zbog čega je ovakav.

„Upravo sam joj rekla", prekrižim ruke, „Doduše, pola istine, ali rekla sam joj." Nadodala sam.

„U tome i je problem. Ven poznaješ duže i ne možeš joj reći potpunu istinu, ali zašto si meni mogla? Zato što si smatrala da je lakše da kažeš nekome koga ne poznaješ i misliš da to nema nikakve posljedice?" Zatekao me nespremnu. Uzeo je moju šaku i privukao me bliže sebi, stežući mi kožu na ruci.