Pozovi Me U Smrt (FWC)

12. Prihvati igru

Heej ljudi evo poglavlje, malo kasnije ali mislim da vas je tad najviše aktivno

Očekujem usputne komentare i iskreno mišljenje na kraju :3

Što mislite o Aidenu i novim informacijama?

Usput, Sretan Božeić iako ću vam vjerojatno čestitati i na sam Božić ahahha

Uživajte u čitanju <33

Gotovo sam bila sigurna da Aiden lupa besmislice. Moralo je postojati nešto logičnije. Pa, nismo u nekakvoj knjizi! Takve stvari ne postoje, pomislila sam no nisam bila svjesna da pokušavam utješiti samu sebe. Kakva navjestiteljica smrti, to su gluposti.

Vrativši pogled na Aidena, vidjela sam kako je zadržao svoj ozbiljan izraz. Aiden koji se uvijek šalio, uspio je ovog trena biti ozbiljan. Ta činjenica me strašila.

„Jesi li ti svjestan koliko to ludo zvuči?!" Dreknula sam iznervirano. Nisam htjela igrati bolesnu igru, ili nisam htjela biti uvučena u to? Sve mi se čini da je malo prekasno za ispunjavanje vlastitih želja.

„Znam, znam. Ni sam nisam siguran u to, već sam ti rekao. Volio bih da je drugačije, no to je sve što sam uspio naći." Prošao je rukom kroz kosu i tako je uneredio. Zagrizla sam usnicu, držeći misao za sebe. Kvragu.

Mislila sam da ne može gore, ali prevarila sam se. Moj mi život sve više počinje nalikovati na noćnu moru u kojem čudovišta ne love mene, već se čudovište u meni budi.

„Ti bi volio da je drugačije?! Nemoj me zezati!", ošinem ga pogledom, „Upravo si mi rekao da sam jebeno čudovište! Znaš što?! Ne moraš se osjećati dužnim, možeš slobodno otići odavde! To je ipak ono što u ovom trenutku najviše i želiš!" Nisam željela vikati na njega. Toliko mi je pomogao, a sad se iskaljujem na njemu. Svejedno, morala sam negdje. Pred očima mi bljesnu ponovno one slike s tuluma, Matthewjevo tijelo u lokvi krvi, pa bolničari i Darcyino lice s razmazanom šminkom.

„Al, znaš da nije tako." Ustao se i prišao mi, krenuvši si jednu ruku stavljati na moje rame. Izmakla sam se. Dobro sam znala da ne misli ništa loše, ali nisam mogla djelovati racionalno u ovom trenutku. Ne s tim saznanjem.

„Nemoj!" Jedna suza mi se otela kad sam se okrenula prema njemu, želeći mu uputiti još jedan oštar pogled. Međutim, taj pogled je bio sve samo ne oštar. Aidenov se izraz lica smekšao. Valjda je pročitao milijun emocija u mojim očima ovog trena.

Popustila sam i ušavši mu u zagrljaj, isplakala sve što mi se proteklog mjeseca nakupilo.Nisam očekivala da ću se osjećati mnogo bolje nakon prolivenih suza. Mislim bolje, ne savršeno. Isto saznanje čučalo je u meni i nisam mu mogla pobjeći, no pokušavala sam ostati što prisebnija. Sve emocije koje su se nakupljale u meni, nestale su. Ne potpuno, ali skoro. Sve ono što sam morala držati za sebe, popustilo je. Znam da Aidenu mogu reći sve i to me malo tješilo. Ali, kad tad ću se morati suočiti s Ven. Naravno, neću joj reći cijelu istinu. Znam da bih je tako povukla sa sobom. No, morat ću se potruditi da je ubuduće ne ignoriram. Znam da i ona već polako puca po šavovima i da joj je dosta mojih laži i izvlačenja i da neće još dugo moći izdržati. A ne smijem dopustiti da izgubim najbolju prijateljicu.

U nosnice mi se uvukao miris Aidenove kolonjske vode i miris kožne jakete koju je vječito imao na sebi. Osjećala sam se ošamućeno kad sam se izvukla iz njegovog ugodnog zagrljaja. Priznajem mu, znao je što mi je trebalo i vjerojatno mu se nikad neću moći odužiti. Za razliku od njega, nikad neću moći ohrabriti i utješiti nekog kad to bude potrebno. U takvom trenutku zablokiram od straha da ću reći nešto što bi moglo još više povrijediti.