Pozovi Me U Smrt (FWC)

8. Poeta

Borila sam se s mislima, vrteći olovku među prstima dok sam pokušavala čuti bar nešto od posljednjeg sata danas. Profesorica Mills je uvijek bila zanimljiva, uz to predavala je zemljopis a svatko tko me imalo zna, zna da sam luda za tim predmetom. Sve te zemlje su me fascinirale, sve tako jedna nalik drugoj a opet tako posebne i bogate kulturom. Jednostavno sam ih željela proputovati. Jednom sam čak sastavila i listu zemalja koje bih najviše željela posjetiti, sada vidim kako to zapravo i nije tako lako. Treba mi posao, vrijeme i trebala sam se ne bojati aviona.Avioni...

Naježila sam se na samu pomisao da bih možda nekad trebala putovati zrakoplovom. Strah je posjetio svaku stanicu moga bića. Nisam im vjerovala i nije mi išlo u glavu kako nešto tako veliko može letjeti, pogotovo preko oceana. Iako kažu da je zračni promet najsigurniji, za mene nikad neće biti. Turbulencije i višesatno letenje, jednostavno ne, morat će me zaobići. Sama činjenica da u trenutku nesreće znaš da te nekoliko sekundi dijeli od smrti me užasavala. S tom pomisli shvatim kako se za života neću odvajati od svog grada. Možda je i bolje tako.

"Hej." Trznem se iz misli kako bi ugledala Ven sa zabrinutim izrazom. Ništa mi nije bilo jasno. Dobro, prošlo je tek trideset minuta od 'mučnine' koja me snašla. I sama pomisao na to vraća mi onaj jezivi osjećaj odvajanja iz vlastitog tijela. Naravno, nisam to mogla objasniti Britt i Ven. Nisam ih mogla uvući u opasnost i nisam smjela dopustiti da me smatraju ludom.

Kad sam slegla ramenima, Ven mi je uputila zaprepašteni pogled. U tom trenutku sam ugledala olovku koju sam do maloprije vrtjela među prstima. Shvatila sam da sam je nekako prepolovila. Ni sama ne znam kako i otkuda mi tolika snaga. Podigavši pogled sa stola, shvatila sam da me polovica razreda promatra zajedno s profesoricom. Sranje.

"Jesi li dobro, Alaney? Trebam li pozvati nekoga?" Zabrinuto upita dok ova većina još uvijek zuri u mene čekajući moj odgovor. Uh. Pogledala sam u Ven koja me i dalje s jednakom dozom zabrinutosti promatrala.

"Sve je u redu.", promrmljam usput se osmjehnuvši, pokušavši je uvjeriti u to. Odmahnula je glavom i iz torbe izvukla mobitel, i utipkavala nešto; "Stvarno je sve u redu, profesorice. Ne trebate nikoga zvati."

Ustala sam se i krenula prema njoj, a onda me ošinula oštra bol u trbuhu i vid je nakratko nestao pod crnilom ali sam se uspjela kretati, dajući sve od sebe samo da ne zove roditelje. Još su mi oni nedostajali. Nisam htjela nikome dati do znanja da mi zapravo i nije toliko dobro. Zatomivši strah, nasmiješila sam se još uvijek u crnilu. U tih par sekundi nisam znala gdje idem i hoću li se spotaknuti za nečiju torbu, ali sam nastavila vjerujući svom instinktu.

"Alaney, draga, blijeda si. Mislim da je najbolje da se ideš odmoriti." Kad me tama napustila, primijetila sam kako me gleda s dozom sažaljenja. Duboko sam udahnula, prekriživši ruke na grudima. Ne idem ja nikud. Pogledala sam na sat. Još me nekih desetak minuta dijelilo do zvona. Odlučila sam. Ostajem na satu. Vratila sam se na svoje mjesto pored Ven i najuvjerljivije se nasmijala profesorici, po tko zna koji put ovog sata.

Ostatak sata prošao je poprilično mirno, tu i tamo s pokojim pogledom prema mojoj klupi, ali ništa čudno. Nisam mogla dočekati kraj sata i napokon udahnuti svježi zrak i osjetiti kako mi svojom svježinom para pluća. Ništa nije vrjednije od čistog zraka. Zato sam, kad je zazvonilo, brzo pokupila svoje stvari i bez pozdrava izašla.

Na školskom dvorištu sam pričekala Ven kako se ne bi naljutila, ali samo sam s jednom osobom mogla razgovarati. Aiden. Uzdahnem. Kako je uopće došlo do toga? Da netko koga ne mogu smisliti postane osoba na koju se mogu osloniti u ovakvim situacijama? Možda zato što se ne poznajemo dovoljno dobro? Možda, ali ipak...Zar na njegovom mjestu nisu trebale biti Britt i Ven, ili Noel? I sama sam znala odgovor na to pitanje.