Pozovi Me U Smrt (FWC)

21. Uvijek vjeruj intuiciji

Heej ljudi, kako ste?

Kod mene su rokovi prošli pa se vraćam u formu. Evo već je 21.poglavlje vani. Da vas podsjetim bit će još jedno i epilog <33 

Hvala svima što čitate i ako još uvijek pratite. Hvala na 1,8k pregleda, može li doći do 2k do kraja priče?

Pošto je kraj priče voljela bih što više komentara i usputnih <33

Aiden se jutros probudio jako dobre volje i s jako izraženom željom da me provede po ulicama grada. Toliko je bio uzbuđen da me je probudio tako što me je povukao za stopalo dok nisam visjela na rubu kreveta. Iako sam noć prije željela da što prije dođe jutro i vidim njegov osmijeh, tada sam ga željela udariti. Nije uopće bilo kasno, štoviše tek je bilo osam sati. Međutim, rekao je da je nestrpljiv i da što prije želi na svježi zrak. Naravno, na moje ranojutarnje negodovanje odgovorio je da me vodi na šalicu kave za smirenje. Morala sam preokrenuti očima jer se uvijek pravi važan. Željela sam mu jednom vratiti jednakom mjerom. Njegova samodopadnost i besprijekorno snalaženje u vremenu i prostoru me živcirala koliko i impresionirala. 

„Jedan od najboljih kafića, obećavam ti." Rekao je kad smo stali ispred terase kafića. Iskreno, nisam zapamtila put kojim smo došli do ovdje. Lokal nije izgledao kao vrhunski kafić, možda zato što je izgledao nekako malo. 'Dolce Sicily' ispisano je kredom na maloj crnoj ploči zakačenoj na ogradi. Dvije žute stolice bile su ispred tog natpisa, a na malenom stolu između njih prevelik buket cvijeća. Uputila sam jedan pogled Aidenu, na što je on uzvratio osmijehom i krenuo ispred mene dok se nismo spustili ispred ulaza u sam kafić. 

„Ulazim samo zato što ti vjerujem, znaš? Nadam se da neću imati nuspojave tijekom dana." Na moju opasku, odmahnuo je glavom. U sebi sam se cerekala jer koliko god on ne želi priznati, uspijevala sam ga isprovocirati. Unutra se osjećao miris kolača i torti raznih vrsta. Pogled mi je odmah pao na stakleni izlog s velikim izborom kolača. Želudac mi se automatski oglasio, dajući mi do znanja koliko sam gladna. Konobarica mi je uputila pogled spremna primiti narudžbu, pa sam se okrenula pitati savjet Aidena, no kad sam vidjela kako je već našao slobodni stol, konobarici sam rekla da ćemo naručiti s mjesta. 

„Vjeruješ mi?" Upita me kad je konobarica s blokićem došla do našeg stola. Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim zašto me to pita. Vjerujem li mu u izboru pića i kolača? Vjerujem. Pustit ću mu da odabere za mene. Kimnula sam glavom uz osmijeh. 

„Dvije torte della nonna i dva espressa." Reče i odmah se okrene prema meni. Koliko me taj čovjek mogao iznenaditi, iz dana u dan kao da saznajem neke nove stvari kojih do sad nisam bila svjesna. Znala sam da je pametan i da se jako dobro snalazi u gotovo svakoj situaciji, međutim kao da mi to nije bio dovoljan dokaz da je pun iznenađenja, svaki put me oduševi. 

„Talijanski?" Podigla sam obrvu. 

„Znam ga nešto malo. Tri godine sam išao na tečaj talijanskog jezika jer sam smatrao da će mi nekad zatrebati. A učenje talijanskog umjesto njemačkog mi se činilo lakše." Slegnuo je ramenima kao da to nije ništa posebno. No, to je bila velika stvar. Posebno za nas u Americi koji jedva da želimo učiti svoj jezik, a kamoli još jedan strani. 

„Reci mi nešto na talijanskom." Rekla sam, spremna na još neko novo iznenađenje. Ne govorim talijanski, ali poznajem ga iz serija. Talijanski naglasak mi je izrazito privlačan i zato sam htjela čuti Aidena. Nije da nije dovoljno privlačan, ali misao na njega kako priča talijanski mi je izazvala leptiriće u trbuhu. Toliko sam se razbudila da mi sad nije trebala kava. 

„Tu sei una ragazza bellissima*." Zacrvenila sam se. Mislim da je namjerno rekao nešto što ću lako razumjeti. 

„Grazie." Odvratila sam s lošim izgovorom. Nije mi morao reći da sam loše izgovorila, njegov cerek je govorio sam za sebe. No, nije mi smetalo. Nasmijala sam se zajedno s njim. Nakon toga konobarica nam je donijela torte i kavu. Čekala sam da ode kako bih mogla navaliti jer sam bila užasno gladna.