Pozovi Me U Smrt (FWC)

7. Između jave i halucinacija

Grupe ljudi na školskom dvorištu razilazile su se kad se školsko zvono oglasilo. Žurnim su koracima krenuli prema ulazu. Promatrala sam lažna oduševljenja na njihovim licima. Zašto ljudi ne mogu biti iskreni? Zašto se svi boje da će biti progonjeni zbog vlastitog mišljenja? Mrzila sam tu zatrovanost današnjeg društva. Frknem, pogledajući na sat. Profesor McDonovan danas neće biti počašćen mojoj prisutnošću. Neke su stvari jednostavno bitnije od nastave, na primjer spašavanje tuđih života. No, oni to ne bi razumjeli niti bi bili voljni pokušati shvatiti.

Krajičkom oka uhvatila sam Aidenovu priliku kako jednako ubrzano žuri prema učionici. Ustala sam se s drvene klupe na kojoj sam do maloprije sjedila i uhvatila ga za podlakticu. Isprva ljutiti pogled zamijenio je prijateljskim. Tko bi rekao da će ikad do toga doći?

„Hej. Ideš na McDonovana?" Požuri prema vratima. Kad je primijetio kako ja ne idem, zastao je, pogledavši me upitno. Nasmiješila sam se.

„Jesi to ti? Nisam te prepoznala od tolike ljubaznosti." Ulazna vrata koja je do prije neke sekunde vukao, pustio je i prišao mi. Bez riječi me pratio do iste one klupice. Morala sam s nekim razgovarati. Zapravo, nisam mogla razgovarati ni s Ven, a ni s Britt. Njih dvije ne bi razumjele i vjerojatno bi mi se narugale u svom stilu, ali ne bi mislile zlo.

„Sinoć je zamalo ubila Noela." Nakon nekoliko minuta sam progovorila. Sinoćnja scena prođe mi mislima, izazivajući u meni neugodne trnce. Nije gotovo. Tek je počelo. Aiden je šutio. Nisam znala što očekivati. Obratila sam mu se za pomoć, a ni on sam nije znao o čemu je riječ.

„Noel je počeo kašljati, mislila sam da je to hladnoća izazvala, pa sam ga pokrila i otišla po čašu vode. Međutim, vidjela sam nju kako sjedi na prozoru. Noel je sve jače kašljao i na kraju mu je počela odbrojavati sekunde. Toliko mi je trebalo da mu spasim život. Ali čak nisam ni znala kako bih to napravila, i vjerujem da je bila sreća u pitanju. Aidene, i ona u to vjeruje, ma dajem ruku u vatru da ona zna da je to bila samo sreća. Vratit će se." Što prije moram saznati o čemu se radi i kako da ih sve spasim na vrijeme. Ne želim biti kriva za nečiju smrt samo zato što sam nesposobna. Barem jednom u životu sam htjela biti korisna.

„Zna li on što se dogodilo?" Upita sa zabrinutim izrazom. Odmahnula sam glavom prije nego što je frustrirano izdahnuo. Ipak razumije koliko je teško.

„Nemoj mu ni slučajno reći. Poludio bi kad bi saznao." Noel je uvijek burno reagirao. Ne bi se znao kontrolirati kad je u pitanju nečija sigurnost. Kad bi saznao da je zamalo umro, ne bi me puštao samu nigdje jer je uvijek mislio prije na druge nego na samog sebe.

„Neću, obećavam ti. Morat ćemo što prije saznati što ta žena hoće." Namrgodio se. Ipak, olakšavajuće je znati da je netko uz tebe makar to bio Aiden. Otkad sam ga upoznala, nikad ne bih rekla da će me poduprijeti.

~*~

„I onda mi je prišao. Pogodite kako mi je uletio?" Na momente sam čula kako Britt govori. Skoro sam zaboravila koliko može pričati. Nekad mi je išla na živce, no nisam htjela da se naljuti. Zvala sam ih na piće jer mi je trebao mali predah, ali misli nisu prestajale dolaziti. Natjerala sam se da izgledam zainteresirano i oduševljeno, i molila se da me pritom nešto ne upita. Ubila bi me da zna da je cijelo ovo vrijeme ignoriram.

„Čekaj, čekaj da razmislim.", Ven se glasno kao i uvijek javila i tako mi dala malo vremena da se uključim u temu, „Rekao ti je da si slatka kao šećer i uhvatio te oko struka?"

Nevjerojatno koliko je Ven voljela teme o dečkima. Međutim, njeno znanje o ljubavi bilo je gotovo jednako koliko i moje, znači ravno nuli. Razočarala se kad je Britt odmahnula glavom, govoreći joj da je potpuno u krivu. Htjela sam joj reći da gleda previše romantičnih komedija, ali tu misao sam zadržala za sebe.