Pozovi Me U Smrt (FWC)

17. Demoni u nama

Hej ljudi, evo poglavlja i nemojte me ubiti kad pročitate :'DDDD Počeli su mi ispitni rokovi pa ću možda kasniti s objavljivanjima da ne bih ostala bez unaprijed pripremljenih poglavlja. Pa, čisto da znate vam govorim ahahah

Ostavite mi usputne i iskreno mišljenje na kraju

Love ya <3

Ujutro sam činila sve kako bih izbjegla Aidena. Jučer mu nisam imala snage odgovoriti na pitanje, pa je odjurio bez riječi. Ni sama nisam znala što bih trebala odgovoriti. Znam da ga je moja šutnja povrijedila. Moje trčanje za njim i pokušaji da izgladim samo bi dodatno pogoršali. Bilo je pametnije prespavati. Kažu da je jutro pametnije od večeri, ali nadala sam se da će biti dovoljno pametan da izbjegne to pitanje.

Ven me dočekala ispred škole, pa sam se automatski zapitala gdje je Britt. Nisam se ni s Noelom čula dugo. Prava sam prijateljica, pomislim. Otkad su noćne more u mojem životu primjećujem kako gradim zidove i manje vremena provodim uz one s kojima bih baš tada trebala biti. Međutim, Ven nije rekla riječi protiv. Mislim da joj je moja riječ od prije nekidan značila i da me zato nije ništa dodatno pitala. Do neba sam joj zahvalna na tome.

„Dobro jutro." Reče kad sam joj se dovoljno približila. Imala je osmijeh od uha do uha i odmah sam se zapitala što je pravi razlog tome. Pitala sam se je li se čula s Jamiejem nakon zajedničke kave jer sam primijetila kako su kliknuli na prvu.

„Jutro. Hvala što me čekaš i oprosti što kasnim." Rekla sam kroz uzdisaje. Odlazak ujutro u školu brzim korakom, teško je padao mojoj slaboj kondiciji. Umoru je još više pridonosilo moje vječito kašnjenje, pa sam se morala dvostruko brže kretati.

Dvorište je bilo prazno. Bacila sam pogled na sat i shvatila da su satovi počeli još prije deset minuta. Divno. Moj mozak je brzo počeo smišljati razne isprike za profesoricu iz kemije. Zadnje što sam danas htjela je zaraditi neopravdani. Ven se dosta žrtvovala čim me je ovoliko čekala i riskirala. Ven je oduvijek bila uzorna i gotovo nikad nije izostajala sa satova, a pogotovo nikad nije kasnila. Dala sam joj znak glavom da požurimo prema razredu.

Uz par nagovaranja tko će prvi pokucati i opravdati se, Ven je popustila dok sam ja kao moralna podrška virila iza nje. Profesorica je bila oduševljena našim kašnjenjem i počastila nas je s par toplih riječi. Čak ni Venine isprike nisu bile dovoljne da nas primi u razred. Inače, kad je Ven u pitanju koja je imala besprijekornu reputaciju u školi, profesori bi joj oprostili. No, profesorica Morrow nije tolerirala ovakve stvari. Od svojih je učenika očekivala red, rad i potpunu posvećenost, pa čak i žrtvovanje jutarnjeg obroka samo kako bi na vrijeme stigli.

„Što se može?", reče Ven zatvarajući vrata učionice, "Izgleda da je danas posebno raspoložena za nas dvije." Nasmijala se. Očekivala sam da će me napasti i reći kako sam ja kriva za njezin prvi neopravdani. Kad to nisam čula, izdahnula sam s olakšanjem.

„Daj, Ven, idemo na zrak." Povukla sam je za ruku. Planirala sam danas otići na sve satove čak i na McDonovana, pa sam je sjela na klupicu u školskom dvorištu. Barem neka korist od ovog slobodnog sata. Provest ću vrijeme s najboljom prijateljicom i pokušati ga iskoristiti najbolje što mogu.

„Gdje je Aiden?" Upitala me kao iz vedra neba. Na sam spomen njegovog imena, srce mi je poskočilo. Što je sad ovo? Voljela bih kad bi me taj osjećaj napustio. Uopće nije ugodan.

„Ne znam. Zašto?" Pravila sam se glupa.

„Pa tako. Nerazdvojni ste, pa mi je čudno što nije negdje u blizini tebe." Namigne mi. Znala sam što pokušava. Ne znam zašto nas svi odjednom promatraju tako. Istina je da smo u zadnje vrijeme bliskiji, no to ne znači ništa. Moji su nas problemi zbližili i to je sve.