Pozovi Me U Smrt (FWC)

3. Reflektor ličnosti

U normalnim okolnostima, svaki normalan čovjek ustao bi se i suočio s uljezom koliko god male šanse imao. Međutim, ja spadam u onaj mali postotak koji se pravi kao da se ništa nije dogodilo. Otkako znam za sebe, izbjegavam riskantne situacije. Dovoljno sam sebična da ne bih sebe dovela u opasnost zbog nekog drugog, iako možda moj sinoćnji san to nije pokazao. Znam da bih ga trebala pokušati razumjeti, ali kako? Da se promijenim? Sve i da hoću, ne znam kako i zbog koga.

Uvijek sam izbjegavala suočavanje s istinom. Bilo mi je draže čuti lijepu laž, ma koliko god ona boljela u svom stvarnom obliku. Pretpostavljam zato što sam na neki apsurdan način bila s lažima na 'ti'. Lagala bih sebe i druge. Bio je to lakši način za prijeći preko nečega što si ne želiš priznati. I kad je jednom izustiš, toneš sve dublje, umireš u mreži koju si sam spleo. Laž odjednom postaje istina koja te u nekom ključnom trenu knock-outira tako da ne znaš za sebe. Treba ti vremena da se oporaviš, na neki smiješan način trebaš se liječiti, sam ili uz pomoć druge osobe. Ta osoba je bio Noel, srećom ili nesrećom, nisam trebala psihijatra. Možda sam ga trebala, možda se upravo počinjem upletati u svoju mrežu.

U posljednje vrijeme jedva izlazim na kraj sa snovima. Možda se varam, ali postaju sve zamršeniji i, da hoću, znam da ih ne bih mogla pročitati. Previše je motiva u njima, poput djece, negativaca, i svega onoga što postoji samo u dobrim trilerima, a svaki motiv ima više značenja. Kad ih sve spojim u cjelinu, nalazim se opet na početku. Jednostavno se značenja ne poklapaju. To znači biti u ratu sa svojom podsvijesti. Osim poricanja istine, sad mi se i podsvijest smije.

Možda sam uljeza u kući umislila. Stvarno ne znam trebam li vjerovati svojim očima. Vidjela sam crnu sjenu kako prolazi, ali za sobom nije ostavila nikakav trag. Pretpostavljam, ako je istina, da je riječ o profesionalcu. No, u drugom slučaju, što mi se čini realnijim znajući sebe, da je bila samo halucinacija dok sam još bila pod dojmom sna. Kako god, opet sam se odlučila na zanemarivanje stvarnosti.

„Izgledaš kao netko tko je vidio duha." Presretne me Ven na školskom dvorištu. Oh, kad bi samo znala. Da joj kažem, rekla bi mi da sam luda. Ne bih je krivila uopće. I ja sama mislim da ludim.

„Da znaš da mi je nešto sinoć bilo u sobi ne bi se smijala. Mislim da nakon toga neću zaspati bez svjetla." Dobacim, pazeći da se ne izlanem previše. Iako mi je najbolja prijateljica, poslala bi me u najboljem slučaju školskom psihologu. Možda bih dobila neke sretne tabletice, baš bih to voljela. Tek tada ne bih razlikovala istinu od laži.

„Pa dobro, što sad, jesi li ga vidjela? Rekao ti je nešto?" Zašto ne promijenimo temu?!

„Ma ne, nisam ga vidjela, niti sam ga čula. Znaš mene, pravila sam se da nisam čula. Tako ti zmije izbjegavaju opasnost." Okrenula sam na šalu, ali u njenom pogledu sam primijetila da joj nije svejedno. Brinula se. Slegnula sam ramenima i glasno se nasmijala. Nisam htjela da se još više zabrine, toliko sebična nisam.

„Ali reći ćeš mi ako se ponovi. Obećaj." Kimnula sam. Nema šanse. Odbijam mogućnost odlaska psihologu. Htjela sam pozornost, povjerivši joj se, ali ne takvu. Nasmijala se, vjerovala mi je. I zbog malo one grižnje savjesti što sam imala, zapitam se zaslužujem li ju. Ona meni ne bi nikad lagala. Barem joj toliko vjerujem.

Škola je vrvjela budalama, što od profesora što od učenika. Kad to kažeš na glas, ne vjeruju ti. Ono, kako neki profesor može biti takav? On se samo šali. Nemoj ga blatiti da mu ne staneš na žulj. Ljudi ne vjeruju. Smatraju nas budalama. Ne poričem da neki od nas nisu budale, ali dok takav neki članak izađe u novinama neće nam nikad vjerovati. Takav je bio i profesor McDonovan. Zašto bi on ismijavao samog sebe kad može nas, budale, učenike? Zašto ne bismo svi bili glupi magarci, a on podcijenjeni profesor s plaćom koja je niža od one koju zaslužuje? 'Zato što upravo toliku, čak i nižu, zaslužuješ', vodila sam monolog na njegovom satu.