Pozovi Me U Smrt (FWC)

11. Čudovište

Hej, evo petak i konačno novo poglavlje :)

Nadam se da vam se prošlo svidjelo, i da će vam se svidjeti ovo :)

Ostavite mi usputne i iskreno mišljenje nakon što pročitate <3

Dva dana nakon

Danas, nakon dva dana od tuluma, održavala se komemoracija u spomen umrlog dečka, za kojeg sam saznala da se zvao Matthew Dallas. Školska dvorana za tjelesni bila je preuređena i sredina na kojoj je uvijek bila odbojkaška mreža, preuređena je i postavljeno je dosta školskih klupa. Bilo ih je dovoljno, čak i u manjku, da se cijela škola okupi i reče koju lijepu riječ o Matthewu. Novine su njegovu smrt opisale kao nesretni slučaj i trenutak neopreznosti na školskom tulumu. Rekli su kako su njegovoj smrti većinom kumovali alkohol i naguravanje učenika. Dobro sam znala kako to nije istina, barem ne u cijelosti. Možda sam to mogla spriječiti.

Sjetila sam se kako je ubrzo nakon došla hitna pomoć. Sjećam se kako su ga bezuspješno pokušali reanimirati. Sjećam se kako su ga, naposljetku, prekrili tamnoplavom plahtom i odvezli ga vjerojatno mrtvozorniku. Nisam mogla zaustaviti osjećaj krivnje koji me od tada neprestano progoni. Iako nisam ništa učinila nekako sam znala da sam ja kriva za to. Svijest me u trenutku prije vriska lupila poput šamara. Što sam to učinila?! Zarila sam nokte u ruku, puštajući boli da me ispuni. Kad sam ih makla, na nadlaktici su ostali urezani mali polumjeseci, u obliku mojih noktiju.

Nisam mogla unutra sjediti i gledati njegovu izloženu sliku. Nisam mogla podnijeti da netko tako mlad neće proživjeti svoj život, da neće upoznati djevojku svog života i da na kraju svog života neće gledati kako njegovi unuci odrastaju i razvijaju se u zrele osobe. Nisam htjela čuti plač njegovih bliskih prijatelja ni rodbine. Slomilo bi me, kao da već nisam bila slomljena. Za razliku od mene, Noel, Aiden i Ven, vjerojatno su bili unutra i pružali podršku. Ven nije razumjela zašto ne želim unutra, izmislila sam joj besmislenu laž. Svjesna sam kako još više neću moći lagati i kako će jednom shvatiti da se nešto čudno događa. Ne mogu ih sve povući sa sobom. Ne mogu prouzrokovati njihovu smrt. Ne mogu.

Aiden je jedini shvatio. Nakon mog vriska povukao me za ruku i odvukao sa strane. Mislio je kako sam samo uzrujana jer se svaki put dogodi nešto blisko smrti, a da je ovo bila druga smrt kojoj sam svjedočila. Pokušao me utješiti, ali neuspješno. Prije ili kasnije, i on će saznati da je bio u pravu. Ja sam stvarno čudna i nakaza. Čudovište sam. Čudovište sam, a ipak nisam upotrijebila svoje ruke kao oružje.

Nakon što je mene bio odveo na prohladni noćni zrak, potražio je Ven i Noela. Ven je tada bila dosta pripita i nije bila svjesna događaja oko sebe. Tako je bilo i najbolje. Noela je našao i jedva odlijepio od Darcy. Bar je nekome bilo krenulo te večeri. Lijepo su se zabavljali, a ja sam to uništila. Uništila sam Darcyinu zabavu i obilježila je za svagda. Zbog mene će sad njezine zabave biti poznate kao Zabave smrti. Divno.

„Hej.", netko me takne po ramenima, ali nisam reagirala, „Hej. Jesi dobro?" Sjedne pored mene na hladnu stepenicu i tek tada ugledam Aidena. Na licu mu se nije mogla iščitati nijedna emocija. Nastavim gledati preda se kao da će mi to pomoći.

„Alaney, čuješ li me?", mahne rukom ispred pa se trznem i u bunilu ga pogledam, „Pitao sam jesi li dobro?"

„Nisam." Šapnem, pa pročistim grlo. Trebala sam nekog, znam. Morala sam mu reći. Naposljetku, nakon svega, jedini je bio svjestan svega kroz što sam prošla i mislila sam da bi mi mogao pomoći, ili me barem smiriti.