Pozovi Me U Smrt (FWC)

20. Irska

Heej ljudi evo kasnim s poglavljem. Ostavljam vas s ovim dok idem učiti i samo da vas obavijestim kako će biti još 2 poglavlja i epilog ;)

Može usputni i iskreno mišljenje? <3

Dva dana kasnije

Trebala su mi dva dana da dođem k sebi nakon Aidenovog ludog prijedloga. Moji roditelji na početku nisu bili oduševljeni idejom da njihova starija kći otputuje preko Atlantskog oceana. Već su pripremili oproštajni govor i izgovorili mi milijune 'Volim te' prije nego sam otišla. Čak se i Grace izljubila i izgrlila sa mnom kao da odlazim zauvijek, a ne na tri dana.
Da, tri dana jer nisam željela popustiti Aidenu koji je želio ostati tjedan dana. Ni sama ne znam zbog čega idem, a onda sam se podsjetila na to kako se samo jednom živi i kako u starosti ne želim tugovati za propuštenim prilikama. 

Naravno, Ven i Britt su mislile da je to nekakvo romantično putovanje na koje me Aiden vodi jer se želi iskupiti za onu našu malu svađu. Međutim, istina je bila daleko od toga. Rekao mi je kako su banshee dio irske mitologije i smatrao je kako ću se moći bolje upoznati sa svojim sposobnostima ako odem tamo. Aiden je mislio da postoji nekakav etimološki muzej koji krije neke stare mitologijske tajne koji bi mi mogao pomoći saznati nešto više o navjestiteljicama smrti. Nisam bila oduševljena idejom, ali sam mu odlučila udovoljiti. Naravno Ven me nije pustila prije nego sam obećala da ćemo se vratiti na vrijeme za Ožujski ples koji organizira naša škola.  

Također, morali smo objasniti i Noelu zašto on nije uključen u naš mali izlet. Nisam bila prisutna kad mu je Aiden objašnjavao, jer sam bila zauzeta uvjeravanjem Britt i Ven da će sve biti u najboljem redu. Znale su koliko se bojim aviona, pa su mi dale par savjeta kako da se nosim sa strahom. Jedan od njih je bio da zažmirim, držeći se stisnuto uz Aidena dok uzlijećemo i slijećemo, a tijekom cijelog leta pokušati ne misliti da se nalazim u zrakoplovu. Naravno, to je najgluplja ideja koju sam ikad čula i ne, neću tako provesti cijeli svoj let. Mislim da bih umrla iste sekunde kad bih i sjela u sjedalo. 

Vožnja do Orlanda se činila kao da traje cijelu vječnost, a trajala je zapravo nešto više od dva i pol sata. Vožnja je bila ugodna, uzevši u obzir da je provedena u ugodnom razgovoru s Aidenom. Pričao mi je o stvarima o kojima do sad nisam znala ništa, kao i to da je naučio voziti sa šesnaest godina kad ga je otac odveo na otvoreni i pusti teren i naučio nekim osnovama prije nego je uopće dobio dozvolu za vožnju. Činilo se kao da se upoznajemo iz početka i da saznajemo nove stvari jedno o drugome. Polazilo mu je za rukom da me uvijek iznenadi nečim novim. Saznala sam da je oduvijek volio geografiju i da zna mnogo više o svijetu nego ja. Bio je na mnogim mjestima o kojima ja mogu samo sanjati, a ovo mu nije prvo putovanje na koje ide sam. Doduše, ne sam, nego sa mnom. 

Iako sam željela da vožnja što prije završi, to nije bilo zbog toga što mi je dosadno s Aidenom. Željela sam da što prije dođemo zato što su mi noge već lagano počele trnuti. Mrzila sam duge vožnje. No, ne mogu se buniti. Aiden je radio sve kako bi mi bilo ugodnije. Stalno me pitao želim li da stane nekud, želim li nešto popiti i slično. Bio je pažljiv. Iako jesam bila žedna, nisam htjela prekidati vožnju, pa sam rekla kako je sve u najboljem redu. Živcirala me monotonost ceste, ali nisam se bunila. Pokušala sam uživati u društvu u kojem sam bila. Jedva sam čekala da uđemo u avion i popričamo kao i uvijek, uz razmjenjivanje osmijeha i pogleda. Dok je vozio Aiden je imao oči samo za cestu i to je bilo u redu jer nisam željela da poginemo prije nego smo uopće stigli. 

Trebali smo se voziti do Miamija, ali smo se odlučili za bližu varijantu i stigli do Orlanda. Došli smo točno na vrijeme, pa smo se brzo provukli kroz gužvu i pokušali naći naš avion. Sva sreća pa nismo nosili ništa sa sobom od prtljage osim što smo imali najnužnije u svojim ruksacima. Koliko znam s ruksakom smo mogli ući u avion ali tek nakon provjere da ne bismo kojim slučajem nosili neko oružje. Morala sam preokrenuti očima iz nervoze, iako sam znala da nas provjeravaju zbog naše sigurnosti.