Pozovi Me U Smrt (FWC)

22. Učini što moraš da spasiš onog koga voliš

Ljudi, stigli smo do zadnjeg poglavlja (bit će i epilog naravno)

Hvala svima koji čitaju i kao i do sad, ostavite mi usputne i iskreno mišljenje na kraju kako bih znala što popraviti u svom pisanju <33

Kad sam došla k sebi, prvo što sam vidjela bio je izmučeni Aiden s izudaranim licem. Htjela sam iskočiti iz sjedalice, ali onda sam shvatila kako su mi i ruke i noge vezane. Trenutak više mi je trebao da provrtim u mislima što se sve dogodilo i kako smo ovdje završili. Sjetila sam se i knjižnice i one dvojice visokih i krupnih muškaraca. Zašto su nas doveli ovdje? Što žele od nas? Nije mi bilo jasno.

„Aidene!" Očajnički sam dreknula. Trebala sam ga budnog. Izgledao je kao da je primio dosta udaraca zbog kojih je sad bez svijesti. Pokušala sam osloboditi ruke, ali uže je bilo previše stegnuto i koža na ruci me je boljela kad god bih jako trgnula. Prokletstvo.

„Aidene!" Viknula sam opet. Borila sam se protiv suza. Dodatno mučenje mi je bilo gledati ga u takvom stanju. Samo sam željela da bude dobro i da mu se nikad ne dogodi nešto loše. Boljelo me što meni nisu ništa učinili, dok su njega pretukli kao kakvu životinju. Učinit ću što god bude bilo potrebno da nas izvučem odavde. Barem da njega spasim ako ikako mogu.

Trebalo mu je par minuta da napokon počne dolaziti k sebi. Gotovo da sam proplakala od sreće kad sam ugledala njegov pogled na sebi. To je sve što mi je potrebno. Da je on dobro, ništa drugo mi i ne treba. I on je učinio isto što i ja kad sam se probudila; pokušao izvući ruke ali bolna grimasa govorila je sama za sebe. Zatim je bacio pogled po prostoriji u kojoj smo se nalazili. Nalikovala je zatvorskoj ćeliji. Aiden i ja privezani za stolicu iza rešetaka u prostoriji kojoj se sivi zidovi raspadaju, a plafon izgleda kao da će se svaki tren srušiti po našim glavama.

„Jesi li dobro?" Upitao me kad je shvatio kako nema načina da se oslobodimo. Njegova zabrinutost natjerala me da se podsmjehnem, ali ipak nisam to učinila.

„Da, ali ti ne izgledaš dobro." Slegnula sam ramenima. Pokušavala sam smisliti načine kako se osloboditi, ali ništa mi nije padalo na pamet. Koncentraciju je rušilo i Aidenovo krvavo lice s kojeg nisam mogla skrenuti pogled. Još uvijek je izgledao dobro, pa sam se morala opomenuti o čemu razmišljam u ovakvoj situaciji.

„Pusti to. Pretpostavljam da lošije izgleda, nego što osjećam." Nasmijao se, a ja sam ga prijekorno pogledala. Ne mogu vjerovati da je još u stanju zbijati šale. No, nisam ga mogla kriviti zbog onoga kakav je. Upravo mi se takav i svidio.

„Daj se malo uozbilji." Upozorila sam ga.

„Daj, Al, ne možemo ništa učiniti. Nemam nož, nemam ništa oštro da nam oslobodim ruke. Žao mi je što nisam mogao ništa učiniti kad su nas uhvatili. Borio sam se, ali prejaki su za mene. Žao mi je, Alaney." Kaže.

„Nisi ti kriv i ti to znaš. Nemaš se zašto ispričavati." Pokušala sam ga umiriti. Ako je ovo ičija krivica, moja je. Trebala sam poslušati svoju intuiciju i skriti nas negdje izvan vidika one dvojice.

„Kad sam vidio kako su te omamili, naljutio sam se i opalio ih obojicu ispod očiju. Nisam mogao dopustiti da te strpaju u auto i odvedu bez da pokušam nešto. Međutim, kao što vidiš. Oboje sam nas uvalio." Primijetila sam kako steže šake dok je prepričavao što se sve dogodilo. Nisam mogla ništa osim da sam se utješno nasmiješila. Meni je potrebno samo da je on tu. Iako, voljela bih kad bi barem on bio na sigurnom.

Nakon toga, došla su ona dvojica i otvorila ćeliju. Vidjela sam kako se Aiden napeo i pokušavao osloboditi ruke. Oboje su imali neku vrstu cereka na facama i zadovoljno nas gledali. Ljutnja je u meni proradila i željela sam ih oboje opaliti po tim ogavnim licima. Oslobodili su Aidena i na tren sam pomislila kako će nas ipak pustiti. Međutim, prislonio mu je oštricu uz vrat.