[Prošla je ponoć. Filip, Barbara i Ivan se vraćaju kući iz izlaska. Svi su bili pripiti, Filip čak nije ni znao gdje se nalazi, ali je inzistirao da vozi.]
Barbara P.O.V
Svi smo malo popili, ali smo se super zabavili. Filip je odlučio voziti. Nisam baš bila za to, ali je on inzistirao. Bilo me pomalo strah jer je stvarno puno popio. Dok smo se vozili Ivan je zaspao na zadnjem sjedištu. Bio je tako smiješan. Dok sam gledala ga kako spava, ispred sebe sam čula sirenu. Okrenula sam se naprijed. Svjetlost me zaslijepila i osjetila sam jaku bol u glavi.
Probudila sam se u bolnici. Glava me ubijala. Pored mene su bili doktor i sestra.
Ja: Što se dogodilo?
Doktor: Imali ste prometnu nesreću. Kako se osjećate?
Ja: Glava me jako boli. Kako su Ivan i Filip? Jesu oni dobro?
Doktor: Smirite se nisu najbolje, ali sve će biti dobro. Nadam se.. -promrmljao je.
Ja: Molim Vas recite mi što je s njima..
Doktor: Ivan je van životne opasnosti i vrlo brzo bi se trebao probuditi..
Ja: A Filip?
Doktor: Filip? Filip je u životnoj opasnosti i jako su male šanse da preživi.
Ja: Molim?
Odjednom mi se zacrnilo pred očima. Počelo me nešto peći oko srca. Osjećala sam kao da dio mene umire, odlazi. Suze su mi se slijevale niz lice. Duša mi je plakala.
Tri tjedna kasnije..
Već sam tjedan dana kod kuće. Puno se bolje osjećam, a i Ivanu je bolje. Samo je Filip još uvijek loše. Svaki dan ga posjećujem. Donosim mu cvijeće, naše slike.. Doktor mi je rekao da mu pričam jer tako postoji veća mogućnost da se prije probudi. Iz dana u dan sanjam njegove ruke oko mog struka, njegove usne na mojima. Iako ga vidim svaki dan fali mi. Fali mi njegov glas, njegove smeđe oči i onaj predivni osmjeh. O Bože koliko ga zapravo volim!
4 mjeseca kasnije..
Sjedim u bolničkoj sobi pored Filipa. Razmišljam o svemu. O nama, o našoj prošlosti, svim našim ''glupostima'' kojima smo se smijali ko budale, svim onim romantičnim i nježnim trenutcima koji mi neopisivo fale. Primim ga za ruku i počnem plakati. Plakala sam nekoliko minuta, pogledala sam ga i rekla ''Volim te''. Osjetila sam stisak i čula njegove riječi ''..i ja tebe''. Sreći nije bilo kraja! Otvorio je oči. One svoje prekrasne smeđe oči i poklonio mi svoj najljepši osmijeh. Poljubila sam ga.
''Voljet ću te kao sebe. Ili ne, nekako je malo, voljet ću te više. Voljet ću te kao potrebu koju sam sebi stvorio, čuvat ću te kao talisman protiv svih životnih uroka, poput divljaka, stajat ćeš oko mene kao zid, iznad mene kao krov, oko mene kao toplina.. ''
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
EVO GA LJUDI NOVI DIO! NADAM SE DA VAM SE SVIĐA. PIŠITE SVOJE PRIJEDLOGE. MENI POLAKO NESTAJE INSPRIRACIJE. ŽELITE LI SRETAN KRAJ ILI NE? OTKRILA JA KONAČNO KAKO PODEBLJAT I UKOSIT SLOVA! ;) PUSAA!!
