6 mjeseci kasnije..
Barbara P.O.V
I konačno je došao taj dan! Udajem se! Za čovjeka iz svojih snova. On mi je sve u životu. Neki govore da je brak samo na papiru, meni je brak život sa voljenom osobom, to je još jedan korak u ljubavi. Mladenku otac vodi do oltara, a tko će mene? Moj je brat rekao da će me on dovesti do oltara, on mi je sve. Da njega nema ja bih sada bila u domu. Volim ga isto kao i Filipa. Želim da zauvijek budu uz mene, do kraja i da me nikada ne napuste.
Ana: Ajmee predivna si! -nakon što je to rekla ispustila je suzu.
Ja: Hvala ti! Hvala ti i što si bila uvijek uz mene i podržavala me.
Ana: Ma nema na čemu. Uvijek ću bit uz tebe.
Filipova mama: Jeste spremne ljepotice? Ajme Barbara hoćeš ti stvarno bit moja snaha?
Barbara: Jesmo! Naravno da hoću, a hoćete li vi stvarno biti moja svekrva?
Filipova mama: Hoću!
Ana P.O.V
Barbara je prelijepa, ima prelijepu vjenčanicu. Zajedno smo je birale. Uzele smo najskuplju. Volim je, ona je moja najdraža sestrična, oduvijek se družimo. Ja sam od nje starija 3 godine. Dok sam ja još bila u Hrvatskoj stalno smo se družile i bile jedna kod druge, a onda sam se ja morala tamo preselite zbog posla.To mi je stvarno teško palo. Ali evo sad sam tu i Barbarina sam kuma, kum će biti Filipov najbolji prijatelj Petar. Oni se isto znaju od malena,Filip je od njega stariji samo godinu dana. Svi smo si dobri. Za sat vremena je vjenčanje u Zagrebačkoj katedrali. Ljudi će biti oko 250. Jako mi je drago što se nije udala za Davida, oduvijek mi je puno draži Filip nego David. Filipa znam od kad su se ona i on upoznali, s njim je bila sretna kao i sada, a kada je bila sa Davidom rekla je da nema baš povjerenja u njega i imala je pravo. To je sada prošlost.
Barbara: Jao Ana, tako me hvata trema. Sada se upravo osjećam kao onda kada sam ga prvi put vidjela, nadam se da neću pasti u ovim štiklama.
Ja: Budi bez brige, Ivan te čeka ispred. Mislim da je vrijeme da idemo.
Barbara: Idemo.
Barbara P.O.V
Kada smo došli pred katedralu na vratima sam ugledala Davida. Njega! Zašto baš sve mora upropastiti? Ovo je trebao biti moj najsretniji dan u životu. Nisam ništa rekla samo sam prošla pored njega, a on me je uhvatio za ruku. Pogledao me sa suzama u očima i rekao mi: '' Nadam se da ćeš s njim biti sretna, kad već samnom nisi mogla biti. Još samo jedno, ako ikada se vidimo, nemoj ispustiti suzu, nego sa ponosom prođi kraj mene da znam da si sretna.'' Progutala sam knedlu, oči su mi se zarosile, nisam znala šta mu reći. Samo sam mu kimnula glavom i krenula prema oltaru. Vidjela sam Filipa, pružio mi ruku da se popnem uz stepenicu i nabacio mi osmijeh.
Svećenik: Okupili smo se ovdje danas da okrunimo ljubav ovo dvoje predivnih,mladih ljudi brakom.
Kum: Khmm.. Oprostite može malo brže?
Svećenik: Aham.. Da, može.
Cijela katedrala odzvanja od smijeha. Okrenem se i na vratima ugledam Davida. Pogledi su nam se susreli. Poklonio mi je osmijeh sa suzama u očima.
Svećenik: Filipe, uzimaš li Barbaru za svoju suprugu?
Filip: Uzimam!
Svećenik: Hoćeš li je ljubiti i poštivati u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti dok vas smrt ne rastavi?
Filip: Hoću!
Svećenik: Barbara, uzimaš li Filipa za svog supruga?
Ja: Uzimam!
Svećenik: Hoćeš li ga ljubiti i poštivati u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti dok vas smrt ne rastavi?
Ja: Hoću!
Svećenik: Proglašavam vas mužem i ženom. Što Bog združi, čovjek neka ne rastavi. Amen. Možete poljubiti mladu!
Poljubili smo se i nadam se da ćemo se ovako ljubiti do kraja života.
Izlazimo van iz katedrale. Tražim pogledom Davida, ali ga ne pronalazim. Otišao je. Neka je, on je moja prošlost.
---------------------------------------------------------------------------------------------------
EVO TO JE NOVI DIO. NADAM SE DA VAM SE SVIĐA. DANAS ĆU ODMAH ZAVRŠITI OVU PRIČU PA KREĆEM S DRUGOM. PUSAAAA!
