Gdje me vode ovi izgorjeli dani. Dani mog stvaranja, izgorjeli. Dani mojih ideja, izgorjeli. Ta ideologija o, savršenom čovjeku, ne postoji, ne. Nije to san, to je brutalna realnost. Odraz iz čistog ogledala prema prljavoj duši. Moj opaki stav za stolom sa čašom konjaka u ruci, mislim na vremena bliskosti, a pomalo i sreće... tu ću stati, da malo odmorim. Čaša konjaka postade samo čaša. Tako i mene neka praznina uhvati. Ne mogu, eto, ne mogu da razmišljam onako kako sam razmišljao. Kao dječak, kao dječak, kao dječak. Ne da mi mozak tu perfektnu ideju, da zaboravim na sve, na oči pejzaža. Makar, da, još jednom zavirim u sjećanja svog uma, da vidim starog slikara, sa nakrivljenim šeširom na glavi i cigarom koja izgara u njegovim ustima, u dvorištu kako povlači ruku preko platna.
