Novembar.24. 1980-te. Hladna jesen, još se poneki list njiše na drvetu, kamioni i autaprolaze ostavljajući iza sebe tragove goriva. Ljudi u kaputima žure na posao.Na jednom čošku ulice friško ispečeni kesteni, a na drugom dječačić prodaje tekizašle novine. Ona, ona je još uvijek išla u školu. Zvala se Matilda, MatildaHemingsburg. Imala je onako kraću kosu, tamno smeđe oči i da, primjetio sam daje pušila neke cigare u crvenom omotu. To sam slučajno vidio kada je izlazilavani sa vjerovatno svojim prijateljicama. Matilda, bila je mnogo lijepa, agodinu dana je bila mlađa od mene. Ja onako ufuran momak, ganjao koga stignem,ali ovog puta je bilo drugačije. Osjećao sam se čudno kada sam je gledao kakouvlači dim cigarete i smije se. U to vrijeme sam ja završio školu pa samponekad dolazio i stajao ispred ne bi li kakva prošla, mangup. Tako jedneprilike sam došao i ona je izašla, kao po običaju. Vidjela me i ja sam se samookrenuo i otišao. I tako, prošlo je par dana otkako je nisam vidio. Bio sambolestan, neka gripa zavlada čitavim kvartom, uglavnom, petak navečer nekistudenti su organizovali parti pa samodlučio da i ja malo posjetim tu feštu. Iskreno, mislio sam da ću ponovnovidjeti Matildu. Pričao sam sa prijateljima koje sam nedavno upoznao u nekombaru, ma nije to ni bar nego više neka rupa za okupljanje mladeži. Prošlo jeBoga mi pola sata, sat vremena otkako sam došao. Popio sam samo jedno piće jernisam htio da ispadnem debil pa da se napijem i kakvo sranje napravim. Načekaosam se ja, kad kako sam se okrenuo ugledah nju sa par nekih njenihprijateljica. Knedla u grlu, kao skamenjen u punom prostoru. Nedugo zatim samizašao vani da malo dođem sebi, kakav idiot pomislio sam, prepao se,presmiješno. Sjedio sam na drvenim stepenicama, promatrao vječiti mjesec injegove kćerke. Tu noć kad nisam umro neću, ne znam jednostavno. Izašla je isjela pored mene držeći flašu u ruci. „ Zar nije lijepa ova noć": Upita me. Da,baš kao i ti, pomislio sam, ali sam odgovorio kratko, zbunjeno: „Da, zaistajeste.". „ Ja sam Matilda, drago mi je." Pružajući ruku i ja se predstavih.Njene savršene, nježne ruke poklopiše se sa mojim. Osjetih val osjećaja kojeprije nisam imao. Zaista čudno. Sjedili smo tako, čak mislim da je ponoćprošla. Izvadila je kutiju onih istih cigareta i ponudila mene. Nisam odbio,ali je stvar bila u tome što ja nikada nisam zapalio. Uvukao sam dim tolikojako da sam mislio da ću da padnem u nesvijest. Pitala me kao jel to nikada nisi. Rekao sam joj da mi je ovo prvi put. Ja sam pisac, jednostavno me to nije privačilo, ali prosto na njen pogled i glas nisam mogao da odolim.
NASTAVIT ĆE SE...
