S nemirnim snovima, nemirna realnost
navlači snažnu buru,
Čini mi se kako je sve ovo umna kreacija, savršen stimulans.
Večeras zvijezde nisu pale, ali pitam se šta će biti sutra,
Dok sjedimo na molu tvoja otkrivena leđa bolnim ožiljcima označena,
Tek sam kasnije shvatio da su ožiljci po tvom tijelu nastali dodirima mojih prstiju.
Želim pucati sebi u glavu, večeras dok se pun mjesec izležava u moru.
Zar nije ludo kako nas ima pa nas nema,
Život je samo duga priča naše smrti.
Pitam sebe evo ovako, dok bijedno ćutimo, šta vidiš,
Šta vidiš dok je moja ruka na tvom kuku, dok druga steže oko struka.
Šta ti treba,
Komadić neba ili stijena u moru.
Ne poričem tvoje dodire, bili su kao
hijerarhija anđela koji su štitili Božije prestolje.
