Nije ovo priča Alise u zemlji čudesa. Ovo je nešto realnije, mnogo više od bajke i nestvarnog života, nekomplikovano je. Sreća je pronađena, nada opstala u krvotoku zrelog čovjeka. „Mi ćemo se sresti": Rekla je. „Da, barem se nadam, jednog dana, nadam se, nadam se...": Odgovorio je. „Moje putovanje se bliži kraju, polahko se budim, pa eto da li ću te ponovno vidjeti? Ne mora to eto biti sutra, samo mi odgovori.": Pitala je. „Hoćeš,obećajem ti, naći ćemo se pod drvetom snova, tu gdje si ti započela svoje putovanje, tu gdje sam ja nastao." Nebo je bilo popunjeno oblacima koji su izgledali kao razbacani pamuk, povjetarac nanosio kratkotrajnu jezu na njenom tijelu, gledala je pa zatvorila oči zamišljajući sebe pored njega. Kako su stvoreni za to vrijeme, vrijeme u njenim snovima. „Ponovno napuštam ovu iluziju. Želim da te vidim, gdje si, dođi molim te, dođi, obećao si.": Tiho je izgovorila. „ Nadam se da voliš jabuke, šašavo zar ne":Reče. Okrenula se brzinom svijetlosne ljubavi prema njemu. „ Ipak si došao, da, volim, zbunjena sam, izvini.": Odgovorila je posramljenim tonom. „ Obećao sam ti, tvom umu sam obećao da ću te spasiti od noćnih mora, moralo se desiti, to, moja pojava. Večeras kada se zvijezde dogovaraju u kojem obliku će da sijaju. Ja sam izabrao ruže, volim ruže, mnogo volim osjećaj smirenosti,ali, ne dešava se često. Vidiš li to?": Pitao je. Vrijeme je bilo da ide, polahko se pretvarao u prašinu, ali nije joj dao do znanja, istrajao je. „Šta?": Pitala je uzbuđena od momenata sreće, za nju je on bio umjetnost. Za nju je on bio slika, nepostojeća. „Vidiš li ružu formiranu od najsjajnijih kristala, vidiš li oblik lahkoće. Lijepa si.": Rekao je. Ona se okrenula da ga pogleda, ali njega nije bilo, kanula je suza, nije mu stigla ni odgovoriti kako vidi ono što je nestvarno lijepo, vidjela je zaljubljenost u njegovo more, nepoznato more ispunjeno laticama ruža jarko crvenih. Čekala je, opet i opet, vrijeme je prolazilo, on se nije pojavljivao, njeni snovi su bili blank platno. Pustila je svoju omiljenu pjesmu, neki summer mix, voljela je jednostavnost, mada je bila dosta komplikovana djevojčica, teško za razumijeti, pronalazila je svaki mogući način da uradi ono što je zamislila, ali ništa, ni traga. Zapalila je cigaru, ljetni dim praznine širio se krajolikom slike Van Gogha. Privlačilo je to, šta? Pa to kako je čudna stvar voljeti, bila je dosta kompleksna po tom pitanju. Nije se... možda nikad i neće. Ruže. Nastavila je, tako, neznajući kako je to... ama šta, neznajući kako je to... stani ovdje. Razmisli malo. Na mostu njenih misli gdje se nalazila kantica na kojoj piše „Vibes For The Near Future" i mrežica, pogledala je u to, i to, kao da je nestajalo,a preko puta, sjedio je momak na klupi mira, držeči ružu, jarko crvenu u ruci tamne teni. Nije, ne, ništa joj nije bilo jasno, sve dok on nije ustao i otišao u portal, paralelni svijet, a ona? Ona još uvijek ne zna... šta više? Ne zna kako je biti zaljubljena.
