Trebam nešto učiniti. Ne, ili ipak da. Možda, možda da pustim da tonem. Okean je ljepši od mog života, svakako uzimam u obzir svoj trud, neangažovanost zapravo, to je ta riječ koja definiše mene. Neangažovano lice. Totalno se ponašam kao umirovljen čovjek, sa 35. Bojim se, da stvaram konfuziju između mog fizičkog totala i mojih jadnih osjećaja. Prazni su džepovi mojih teksasnih pantalona, ali evo, provjeriti ću još jednom. Kao što sam i mislio, paučina još od prošle sedmice, razapeta, baš kao i ja. Da se žalim, nemam kome. Davno je prošlo vrijeme. Koje? Pa to, to kada su me neki i slušali. Sada slobodno mogu glumiti duha kada idem ulicom. Probao sam kroz knjige, tako i kroz druge, razne metode obustaviti širenje ove epidemije. Ovaj grad je normalan, ali sam ja ludak u njemu. Tako mislim, evo polovinu svog sasvim običnog života. 35 mi je i nisam priključen niti jednoj političkoj organizaciji, hoću reći stranci. Pravo da vam kažem, ne zanimaju me te, sekvence prodaje i nevjere, ali dobro. Vratit ću se stvarnosti, u njoj nažalost i živim. Nemam sreće, sam sam kao prazan papir u boci. Zbog ljubavi sam propao. Imam ove kerove oko sebe, oni su mi do sad najbolji prijatelji, ali ne mogu garantovati, da me i oni neće ostaviti. Imao sam i ženu i dijete. Kroz par godina sam vidio slike raja. Međutim, u sekundi me proguta pakao i od tog trenutka ja nisam znao gdje se nalazim i koja je moja svrha. Zašto živim? Ne znam, vjerovatno mi ni vi ne možete pomoći. Odgovor je od vaših očiju skriven...
NASTAVITI ĆE SE( PART 2)
