I dok se približavala, osjećao sam miris smrti. Nisam žalio u životu i ovi posljednji momenti dok je padala na pod uzimajući u naručje moje umorno tijelo su mi bili najljepši. Nasmijao sam se i njena suza je bila posljednja stvar koju sam ponio sa sobom. Sirene obilježja okončaše praznu monotoniju. Nije htjela da ode od mog bezdušnog tijela, otimala se iz ruku bolničara koji me staviše na nosila. Falit će joj moje ruke, znam, to je najviše voljela kod mene. Satima bi ih mogla gledat, takva je bila. Moja Sara. Iza mene ostade lokva krvi uramljena ružama. Ostavio sam trag zaljubljenosti. U pozadini se čula pjesma „John Wayne". Ja sam za to vrijeme sanjao. Sanjao sam zmajeve o kojim smo svakodnevno maštali, kao da su naši ljubimci. Sanjao sam malo auto i njene noge izbačene kroz prozor. Nju kako žvače žvaku i puca balone. Bijelo, sve je bijelo, a ispred mene ružama uramljena lokva krvi. „Baby he's got to be crazy".
