Sreo sam te na putu nestvarnih snova,
Sitnim koracima, bolnih koljena koračala si ulicom našeg djetinjstva. Još se sjećam, nazvali smo je Ulicom "Dječaka Sarajevske Mahale".
Ko je mogao znati, da ćemo jednog dana odrasti. Ko je mogao znati o 18. Augustu.
Ko je mogao znati, da će kaldrmu prekriti trava, korijenjima zaključana kaldrma.
Jesi li vidjela koliko si odrasla. Jesi vidjela ženu u ogledalu. Jesi vidjela pakao nad Sarajevom.
Nisi, nisi mogla. Sakrili su te, i od mene, i od ulice. Čuvali te daleko od zagarantovane smrti.
A vidiš li mene u tom svom ogledalu. Vidiš li kako sam 10 mjeseci tragao za tobom. Vidiš li kako se približavam da ti počešljam kosu. Vidiš li moje krvave ruke.
Njima sam najboljeg jarana spustio u zemlju.
A gdje si ti, ulico moja,
Gdje je škola,
Gdje su tvoji koraci,
Gdje su brojevi,
Gdje je žuti leptir iz tegle.
Tu je,
Stojiš nad njim,
Gledaš,
Šutiš,
Suza u suzi roni niz tvoje lice.
Što šutiš,
To su samo moje kosti,
To su još uvijek moje ruke.
Tu, gdje je bila naša hemisfera,
Tu, gdje su ptice budile tvoje oči,
Tu, gdje je ostao tvoj korak,
Tu, gdje po posljednji put tražih tebe,
Tu, u Ulici "Dječaka Sarajevske Mahale"
