Bojana zaista nema potrebe da mi bilo šta kažeš. Znam, znam sve. Dovoljno tebe znam da bih te mogao razumjeti čak i kada ćutiš. Volim te i stalo mi je do tebe razumiješ. Ponekad proklinjem dane našeg upoznavanja. Proklinjem sebe jer ovdje ne pripadam. Boli. Ti sada odlaziš, a ja ostajem ovdje da trunem. Ne smeta mi, barem su mi ostale slike. Bojana hoćeš li me zaboraviti. Hoćeš li zaboraviti dječaka i djevojčicu koji su sanjali pod vječitim nebom. Sjeti se barem novembra 1975. Tada smo se prvi put napili i poljubili. Tada smo prvi put tražili zvijezde padalice. Ne mogu ti dozvoliti da zaboraviš tu noć. Ne moraš ovo prokleto pismo sačuvati, baci ga, zapali. Bitno sam ti rekao. Svoja si, valjda znaš prepoznati šta je dobro, a šta ne. Mi nismo bili te sreće da prepoznamo ono za čim smo žudili. Bojana budi mi srećna žena, nadam se i majka, ako već nisi. Nemoj da bi djeci pričala bajke u kojima smo mi bili glavni junaci, sjećaš se toga? Ah da...
