Kako očajavamo, u životnim trenucima koji od nas traže da biramo, da pravimo razliku između vremena. To je nepoznati znak sjećanja, kontaminirani otpad snova. Suluda razmišljanja, kroz kasne noćne sate, bitka duhovnog stanja, obligatorne sredine. Opaka je bol, skoro nepodnošljiva, al mladi smo, preživjet ćemo, valjda... mi smo iz najdubljeg dijela pakla, mi smo haos, bol, tuga. Naša sreća je, već odavno ugašena. Nismo zaštitnici, ali sigurno progonitelji. Prokleti umjetnici.
