Kao da koračam prazninom svog života, prognan oddruštva, socijalne sredine. Vječnost pronađoh u daljini, na beskrajnoj livadi,pod vječitim nebom usamljenog pisca što smisao davno izgubi. Slučajno odabranomjesto za pronalazak uma. O kako zvijezde samo sijaju pod vječitim nebom,noćnim krajolikom, o kako sam pronašao oblik za razmišljanje. To je mojasloboda, ja sam takav čovjek. Ne znam da li je uredu, takav stav, mada iskrenoda vam kažem i ne zanima me. Mnogi će da odbace ovo što ja govorim, mnogi će damrze moje postojanje, a ja, ja ću sanjati, pod vječitim nebom noćnog krajolika.Usamljeni pisac teškog života. I, dok razmišljam, ispred mene se pojavi novisvijet. „ Paralelni univerzum?": Pitao sam se. Možda, i dalje mi nije jasno kakose sve brzo mijenja, bježi od početka.
