Počelo je sve jednog jutra
Jednog jutra jednog jutra
S težinom u želucu onaj osjećaj
Da nešto nije sasvim u redu
Da nije sasvim u redu
I atomi kao da su preteške lopte
Nakupine u teškom prostoru između rebara i trbuha i kao da težina svijeta počiva upravo tamo
Osjećaj poznat potpuno
U krivnju umočen
Osjećaj da su smrti skrivljene pod mojim rukama, dlanovima suhim
Nakon toga jutra osjećaj bi nestao
U lakoći popodneva i vratio se opet
Zamjenjen upravo tom istom lakoćom
Negdje u pozadini rupe iza mojih ušiju i atlasa i globus nerealnosti bez zemalja i mora bio bi tamo tako čudno poznat, a opet tako čudno nepripadajući
Razmišljam gdje pripadam jer ne nalazim sebe i svoje misli, kretnje nigdje pa čak ni u sebi samoj, ne nalazim ih u vlastitoj sobi, stanu, pa niti u odjeći koju nosim
Možda malo u tebi sanjam i spavam mirno na tvojim prsima, ali sasvim malo čisto da ne osjetiš prodor mojih misli pa da ne zatruju i tebe;
Ako bih bježala kontinentima i plovila rijekama i penjala se planinama možda bih pronašla sebe, ali imam čitav jedan paket misli u setovima od barem 10 njih koje šapću poluglasno da ni tamo nema mene;
Gdje se onda skriva taj identitet koji zagovaram toliko čvrsto koliko stojim na vlastitim nogama? Gdje su se prosule okrhotine mene i gdje pod prisilom pokušavaju rekombinirati čitavu cjelinu jednoga bića?
Ne znam stvarno, a i pretpostavljam da se misli da ima romantike u izgubljenosti, da se skrivaju crvene ruže umjesto krvi u mojim arterijama i da su se ponekad pisali soneti zalutaloj polovici sebe; valjda.
Kao dijete prigušeno u tijelu starca ponekad putokazi svijetlo amo tamo i sasvim lijevo i malo čas desno
sasvim lijevo i malo čas desno
I tako sjedim i ispuhujem dim cigarete koja u mojoj ruci stoji umjetno, pa čak i nasađeno, nakaradno te dok ju približavam vječno ispucalim usnama
Zamislim da ni mene jednoga dana neće biti
I to je baš skroz u redu.
