Pričaju o onima što postoje, o ljudima koji plave more ili posramljuju sunce,
Pričaju o onima koji krvare sreću po asfaltu,
koji ne izlaze čađavi iz dimnjaka, naprotiv crijevo života ne da im tugu,
a da im i da suze oni otvaraju kišobran boje smijeha, ravno tebi, nedoraslome u lice,
a ti, ti bolje šuti, dječače,
ionako ne znaš ništa o životu
Pričaju o muškarcima koji pokreću atlas, zaljuljaju ti istok, da pleše ti na ramenu,
dislocira ti misli i vrati te baš u ono isto rebro iz kojega si ispala, djevojko nemirna,
zato bolje uskoči u mašinu i ne podiži glas,
nitko te ništa nije ni pitao
Pričaju o ženama koje te tjeraju da klečiš,
da se moliš, da onda proklinješ toga istoga Boga, da se grčiš i mrziš, a usne, zalijepljene slinom,
ne daju ni slova...o najslađe li prevare,
prevare imena žena
Razumiješ, priča se tako, priča se stalno,
ovako i onako, ljudi o ljudima, životu, tugama,
ispaljuju signalne zvijezde u trbuh ljudima s novinama
A negdje, u toj idili-ili crnoj kronici zapravo, negdje u limbu posebnih,
nevjerojatno talentiranih pa tako neiskreno bolesnih ljudi,
u toj masi misli, medenome zraku,
zraku visokih i niskih,
odzumiram objektiv i vidim blješteći neonski znak supermarketa...
otići ću unutra da si kupim novu kožu jer o ovoj baš nitko nikada ne bi pričao.
