Vidim svoje prste pred bijelom površinom ekrana kako seru o sceni grada
Svaka glava u svoju masku gleda pa pita sebe samog što mu to u misli ne da-da krene naprijed i pogleda oko sebe, stari, pa ekipa je metrima ispod mene;
Nakaradne klinke šetaju lagano pored rijeke, na klupice su sjele plemenske žene, opijaju se smradom iz trulih konzervi-
Cijela scena guši pluća, ona puna je krvi...
Trljam oči što me to grebe, jebene ceste od leševa su tkane, moj narod plaća za ovo, da od djece neće biti ništa, možda skitnica il parada, sve sve pod ruševinama ovoga ovoga grada;
Nejasne su slike, obrazi su mutni i mene sve nešto dira i muči, kako bosonogi da proputujemo svijet i volimo male stvari kada nemamo kamo doći kući, kada smo polumrtvi, kada nemamo snage, ambicije i volje-to sveto trojstvo puca nam pod petama, jebemo sami sebe
siluetama neke takozvane vlasti, a ne žele priznati da snaga je u nama.
Srce mi utapa kada tvoje oči tupe prazno, isprane i sive jadne velike gladne smrvljene oči ne znaju kuda sa znanjem, rekli su ti da ne možeš ništa, možeš sve, možeš kamenjem, srećom ili ljubavi-samo izaberi ono što je stvarno u tebi;
Miris ljepila i sline proteže se ulicama, a mene smeta što tebe ne smeta da si pomiren s prodajom sebe, da si pomiren s prodajom sebe, da si pomiren s prodajom sebe...
