Noći tište grudi, prsni koš harfa je moja
A udaraljke i prsti vrućina obale i kraja
Pa me tješi stih što izvire, pod suhom travom isparava : hajde, barem vrijeme brzo prolazi
A noći te iste bile bi duge, da kratke nisu naravno
Pa iznenadni nalet, doduše udar već inspiracije svakim korakom do ustajale sobe, u stanu ispod krova, svakim korakom biva jači, a stopalo čim zagazi uz tresak demonski protjera želju za stvaranjem...pa mi jeka opet vrišti - hajde, barem vrijeme brzo prolazi
Lomi se zora na roletama, a kosti mi škripe umjesto budilice, valjda da mi kažu kako je jutro baš meni zaželilo da bude dobro onim otrcanim carpe diem... A ja onda odgodim javu još koji sat, još koji bijesni sat i zamišljam med kako curi s drvene žlice i baš mi je mirno i slatko, i svakoga puta ista igra, ja zaklopim oči, a mozak suigrač čini da sam malena, malena dok moja posteljina se razljepljuje kao žvaka meni po nogama, po kosi, po podu, dlanovima ...sada već na ramenu-hajde, barem vrijeme brzo prolazi
I tako budim se opijena, bez opcija, dan kao dobar, a prazan kao redovi mise zornice i ta utjeha već barem tri put ponovljena kao kletva zapela došavši do uha i ja ju ošamarim, izmoždena, ali sretna - bit ću gospodarica tog trkaćeg vremena.
