Pisem stihove o svijetu koji me čeka
Na nepoznatom papiru
S obrisima mape
I ravnom kartom
Bez reljefa
Bez srca i bez i bez žara
Svijet
Svačiji a moj
Oštre ceste i nemir u kosi raspetljava vjetar i svakim zanosom ja sam mirnija
Obrazi su mi puniji, crveni i žarki
Debeli i zdravi
Ja sam sretna
Ljudi su toliko posebni, vidiš im to u očima
Očima o kojima se toliko pisalo, stvaralo kroz povijest, šaralo ih se po platnim, grafiti na ulicama u siromašnim četvrtima koji govore o pogledu neke tamo Ivane... Ivane... Svatko ima taj pogled
Neki koji je sakriven u potkrovlju Zagreba
Ili se masti na Indijskom betonu
Možda plovi kanalizacijom u koju se salijeva Seina
Ili je u kraljevskom muzeju
Zapravo, shvaćaš me? Nebitno je gdje je taj pogled i tko ga čuva
Bitno je da ga pronađeš i sakupiš suze i dopustiš mu da djeluje na tebe kao gorivo
A ti si žedni motor
I otkrij svijet, ljepotu čovjeka i mirise hrane i zvukove prirode makar se i ne maknuo iz svoje rodne kuće
Jer i tamo je tvoja majka
Majka roditeljica i majka stvarateljica
I obje ti pružaju tople ruke i primi makar mršavi prst i shvatit ćeš ako ništa, ljepotu u tome kako je prirodno samo-biti.
