Slabo, na krilima od papira diže se u kraljevstvo nebesko moja duša
Slabo, na tepihu od mira kreće moja ljubav u visine
U visine, u visine
Bacam oči na asfalt najdražeg mi grada
I prepuštam se osjećaju čistog
postojanja
Ovo više ne bi trebala biti moja briga
Ovaj kvart, i država pa
i svijet
Neosvojiva tvrđava u pijesku
Kojoj samo priroda može presuditi
Koja samo čeka posljednji udarac čekićem koji kristalno jasno daje do znanja
Da je osuđena na smrtnu
presudu
I tako se Zemlja sprema poput mene krenuti na put
Spakirala je kofer pun ljudi, misli i suza
Za posljednju večeru bira ljubav
Pothranjena, ali čiste savijesti
Moja Zemlja odlazi dalje
Pokušati usrećiti neke nove klince
Neke nove glave i nove snage
Jer su ove stare već odavno propale duboko u vulkan
Možda samo iz kore još uspiješ čuti
Posljednje izdisaje
Moje ili njene- svejedno je
Umiremo s nadom u bolji svijet
Miljama daleko od ovoga našeg nekoć doma.
