Ravno s porezanih jagodica
u tvoje otpalo uho,
nošena na jesenjem listu
meko, ali hitro
stiže najružnija pjesma na svijetu.
U bolnoj noti,
prolivenom duru,
izdržljiva, ali gladna
stih joj kaže da se boji.
Sretna je pjesma u šutnji
ružna, dakako, ne zaboravi
ali nemaš ni ti neki osobit stil
osim u one dvije riječi.
Ljubomora izjeda pjesmu,
nesigurna je u strofi
ljuta, ljuta, ljuta
ali barem je mojim djelićem tkana
u pokušaju da se iscjedim.
Pjesma je moje lice,
šaputam ti u ždrijelo
bojim se, ljubavi-prijatelju vječni
noći su mi boje trule višnje
a dani zreli poput lubenice-suviše slatki.
Moj trbuh s tvojim cvili
nemoj me lagati, istino moja divna
u sasvim netipičnom smislu, smisao je
da te čekam.
